TRAŽI DALJE:
STRUKE:

utilitarizam

utilitarizam (engleski utilitarianism, prema latinskom utilitas: korist), smjer u etici koji svrhu ljudskoga djelovanja vidi u koristi i dobrobiti, bilo pojedinca bilo zajednice, i koji utoliko smatra da ćudorednost izravno potječe iz načela korisnosti. Zato ga određuju eudajmonizam, maksimizacija, egalitarizam, konzekvencijalizam i etički redukcionizam. Prva od tih značajki znači da se intrinzičnim dobrom proglašavaju isključivo ugodna mentalna stanja, a intrinzičnim zlom jedino neugodna. Druga značajka upućuje na to da je utilitarizam teleološka doktrina koja specificira vrhovni cilj za kojim treba ići cjelokupno djelovanje, a to je postizanje maksimalnoga dobra. Kako bi se to moglo točno odrediti, utilitaristi su razvili tzv. račun zadovoljstva, koji u obzir uzima sljedeće čimbenike: intenzitet, trajanje, izvjesnost, udaljenost, plodnost i čistoću ugodnih i neugodnih iskustava. Kada se ti čimbenici dovedu u međusobni odnos (zbroje i oduzmu), saznaje se koji će smjer djelovanja nekomu donijeti najviše ugodnih stanja i/ili najmanje neugodnih. Treća značajka, egalitarizam, određuje da se ugodama/neugodama svih jedinki koje ulaze u račun zadovoljstva mora pridati potpuno jednako značenje. Konzekvencijalizam znači da se gleda jedino na posljedice što ih djelovanje ima na specificirani opći cilj, a da pritom motivi nisu osobito bitni. Konačno, redukcionizam znači da se moralna vrijednost apsolutno svih postupaka može svesti na obračunavanje njihovih posljedica po opću sreću. Utilitarizam je atraktivno naučavanje jer moral čini koherentnim (izbjegavaju se sukobi pravila karakteristični za deontologiju jer sve odluke dolaze iz jednoga načela) i objašnjava ga kao ljudsku kreaciju. Postoji više varijanti utilitarističkoga nauka. Ovisno o tom što se uzima kao vrijednost po sebi (tj. intrinzična vrijednost), postoje: utilitarizam zadovoljstva (ono što je jedino dobro jest zadovoljstvo, a loše bol), utilitarizam preferencija (dobro je zadovoljiti nečije želje – ma kakve bile, a loše je onemogućiti ih) i utilitarizam ideala (u obzir uzima i znanje, estetske doživljaje i ostala intelektualna i estetska iskustva). Nadalje, utilitaristi se razlikuju i prema tomu koga uključuju u kalkulacije: većina ih je smatrala da treba gledati jedino na to kakve posljedice određena radnja ima za ljude, dok neki suvremeni autori smatraju da u obzir treba uzeti sva bića sposobna za osjećanje bola i zadovoljstva (dakle, i velik broj životinja). Konačno, ako se gleda na to posljedice čega su bitne, onda postoje: utilitarizam čina (kod svakoga se pojedinog djelovanja mora odrediti kakav utjecaj ono ima na opću sreću) i utilitarizam pravila (ne određuje se utjecaj svakoga pojedinog čina na opću sreću nego samo vrsta činova, tj. ispravne su one vrste koje u većini slučajeva, premda to nije nužno i u svakom pojedinom, proizvode više zadovoljstva nego bola). Utilitarizam je bio izložen mnogobrojnim kritikama, koje se mogu podijeliti na tehničke i moralne. Prve upućuju na to da se utilitarističke kalkulacije ne mogu izvesti u praksi (nije moguće uspoređivati zadovoljstva različitih jedinki, nije moguće ustanoviti sve posljedice neke radnje, itd.), a druge da utilitarizam ima neprihvatljive moralne implikacije (dopušta žrtvovanje jednih pojedinaca radi drugih, ne poštuje moralne obveze okrenute prema prošlosti – kao što su obećanja i vraćanje dugova, previđa razliku između obveze i supererogacije, itd.). Pretečom utilitarizma može se smatrati D. Hume, koji je prvi spominjao korisnost kao moralni princip. Međutim, kod njega to načelo nema normativnu ulogu već samo objasnidbenu. Stoga je pravi utemeljitelj toga naučavanja bio J. Bentham, a najznačajniji su potonji utilitaristički autori bili J. S. Mill, H. Sidgwick, G. E. Moore i dr.

Citiranje:
utilitarizam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 29. 11. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63501>.