struka(e):

uzlanje.

1. U ćilimarstvu, ručni način izradbe orijentalnih ćilima i sagova privezivanjem pojedinačnih, pretežno vunenih niti na vertikalnu osnovu, tvorbom tzv. turskoga ili perzijskoga čvora (uzla). Krajevi uzlanih niti strše iz osnovne plošne strukture, čime se na strani lica dobiva vlasasta površina, tj. gusti flor od stršećih vlakana. Broj čvorova na jediničnoj površini određuje gustoću i kompaktnost flora te je ključni element iskazivanja kvalitete ćilima ili saga. Željena visina vlasaste površine podešava se rezanjem niti (→ ćilim; sag).

2. U mrežarstvu, tehnika izradbe mreža (npr. ribarskih), pri kojoj se tvorbom uzlova od čvrste višenitne pređe dobiva plošna mrežasta struktura potrebne čvrstoće. Osim vrste vlakana i značajki pređe, za postizanje potrebne čvrstoće mreže bitnu ulogu ima način uzlanja, odnosno vrsta uzla; uzlati se može ručno, ili strojno na specijalnim, tzv. raschel-strojevima (rašel-stroj).

3. U rukotvorstvu, tehnika izradbe ručnih radova za ukrašavanje odjeće, posteljine i doma (stolnjaci, nadstolnjaci, zavjese), koja se tradicijski rabi u pojedinim krajevima Hrvatske. Pritom se koristi vrlo kvalitetan bijeli pamučni konac, a ljepotom desena, ornamentike i izradbe osobito se ističu ručni radovi Slavonije i Baranje.

Citiranje:

uzlanje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/uzlanje>.