TRAŽI DALJE:
STRUKE:

važenje

važenje, u filozofiji, bit istina i vrijednosti, bez obzira na osobu koja spoznaje te priznaje te vrijednosti. Važenje je u svojoj opstojnosti neovisno o konkretnom individualnom mišljenju, ljudska svijest ne stvara istine i vrijednosti, već ih nalazi i priznaje neovisno o sebi. Važenje kao pojam u filozofiju je uveo B. Bolzano u postojanju »istine po sebi«. R. H. Lotze prihvaća pluralitet univerzuma kao važeći realitet, u kojem svijet nije samo carstvo oblika koje netko logički određuje, već taj svijet važenjem egzistira. Važenjem svijet istine postaje i svijet vrijednosti. I. Kant u općim sudovima koji nadilaze svako iskustvo ističe važenje, koje ne smije biti ovisno ni o iskazu i načinu stvarna dolaženja do svijesti niti može biti utemeljeno na bilo kojoj formi prirođenosti. Novokantovci, marburška (H. Cohen, P. Natorp, E. Cassirer) i badenska škola (W. Windelband, H. Rickert, E. Lask), kao problem važenja ističu filozofiju imanencije (Wilhelm Schuppe) i neprekoračivu imanenciju svijesti. Idealizam svijesti nadvladava dogmatizam prirodoznanstvenoga pogleda na svijet i uspostavlja autonomne zakone duha, kao pretpostavke svakoga prividno danoga realiteta i sviju determinacija bitka. Svijest je slobodna, sami prirodni zakoni tvorevina su duha. Apriorno važenje suprotstavlja se subjektivnomu vremenskom doživljaju, a kritički oblik genetičkim psihičkim procesima. Pojedini filozofi, odvajajući važenje od fizičke i psihičke zbilje, smještaju ga ponovno u stanoviti platonički idealizam: osim ontičkoga, važenje ima i spoznajnoteorijsko značenje u iskazu objektivne nužnosti neke istine. U teoriji J. Habermasa važenje nije istina koja postoji po sebi, kao ono objektivno bezuvjetno, već se stvara konsenzusom određenoga društva.

Citiranje:
važenje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 27. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64038>.