Vežić, Vladislav, hrvatski pjesnik i prevoditelj (Seline, 29. IV. 1825 – Varaždin, 16. VIII. 1894). Studij prava završio 1847. u Zagrebu te 1848. postao namještenikom Banskoga vijeća. Od 1854. do smrti živio je u Varaždinu, gdje je radio kao odvjetnik i javni bilježnik. God. 1848–50. uređivao je književni almanah Opći zagrebački koledar. Književno djelovanje započeo je objavljivanjem autorskih pjesama i prepjeva u Zori dalmatinskoj, a poslije je surađivao i u Danici te Viencu. Pisao je domoljubnu i ljubavnu poeziju, u kojoj se izdvaja manji kanconijer spjevan u maniri hrvatske galantne lirike XVI. i XVII. st. (Začinke, 1847). Objavio je kraće spjevove: Sigetski junak Nikola Zrinski (1866), prigodom 300. obljetnice Sigetske bitke, i Milovanka: pjesan u slavu starca Milovana prikazana kao ugodni razgovor narodu (1896), posvećen A. Kačiću Miošiću. Znatno važnijim od književnoga smatra se Vežićev prevoditeljski rad. Prevodio je s francuskoga, talijanskoga, ruskoga i njemačkog jezika (djela F. R. de Chateaubrianda, Molièrea, G. Leopardija, U. Foscola, M. J. Ljermontova i J. W. Goethea). Objavio je knjigu prijevoda iz romanskih književnosti Vienac francezkoga, talianskoga i španjoljskoga zabavnoga književstva (1852), a nedavno je prepoznat i kao prvi prevoditelj Danteova Pakla na hrvatski jezik (Smèrt kneza Ugolina, Zora dalmatinska, 1845).
