TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Vida, Viktor

ilustracija
VIDA, Viktor

Vida, Viktor, hrvatski pjesnik (Kotor, 2. X. 1913Buenos Aires, 25. IX. 1960). Nakon završetka srednje škole u Podgorici 1932. s roditeljima se doselio u Zagreb, gdje je na Filozofskom fakultetu 1937. diplomirao hrvatski, talijanski, francuski i ruski jezik. God. 1938. otišao je u Rim kao stipendist Talijanskoga zavoda za kulturne veze s inozemstvom, a nakon povratka u Zagreb 1939. dobio mjesto knjižničara u Talijanskom institutu. God. 1941. predavao je na Prvoj muškoj realnoj gimnaziji i surađivao u romanskom seminaru Filozofskoga fakulteta, 1942–48. boravio u Italiji, a potom se s obitelji preselio u Buenos Aires. Počinio je samoubojstvo. Vidine prve pjesme, objavljene u Podgorici i Čačku 1932. i 1933., u duhu su onodobne socijalne lirike. Kao pjesnik afirmirao se u Zagrebu, priklonivši se pjesničkomu krugu okupljenom oko časopisa Grič i Lj. Wiesnera, koji mu je, s T. Ujevićem i F. Alfirevićem, bio glavnim uzorom u toj fazi pjesničkoga stvaranja. U 30-ak pjesama objavljenih u različitim književnim glasilima Vida preuzima wiesnerovski izraz i strogu formu, njegujući vezani stih, ali uvodi i vlastite pjesničke tonove (Pjesma o drvenim lulama, Zao maneken, Pokoj vječni čovjeku bez autobiografije). Stanovita prekretnica nastupa 1942., kada je objavio ciklus od 5 pjesama (najpoznatija je Majstori urari), koje reduciranošću izraza najavljuju drugu, hermetičku fazu njegova pjesništva, koja započinje dolaskom u Buenos Aires. Iz toga razdoblja potječu dvije jedine za života objavljene pjesničke zbirke, Svemir osobe (1951) i Sužanj vremena (1956). U tematskom sloju prepoznaju se elementi egzistencijalističke poetike, dok se po zgusnutosti, reduciranosti i neprozirnosti izraza približava poeziji talijanskog hermetizma, napose S. Quasimoda, o kojem je napisao i svoj najuspjeliji književnokritički esej. U Vidinu pjesništvu prevladava nekoliko konstantnih motiva, osobito opsesivan motiv smrti, počevši od prve pjesme, Poslanica mrtvog, pa do posljednjih pjesničkih tekstova (Smrt u gradu Stonu, Otrovane lokve, Sudbina ratnika). Druga učestala tema čežnja je za zavičajem i krajolicima djetinjstva, osobito intenzivirana u emigrantskom razdoblju (Velika mati, Sjećanje na Dalmaciju, Sjećanje na Evropu), dok čežnja za transcendencijom prožima tekstove biblijsko-religiozne tematike (Gorući grm, Ljestve, Večer Navještenja i noć, Sužanj vremena). Pisao je i pjesme u prozi. Napisao je i jednu novelu (Tajno poslanje) te nekoliko eseja i feljtona, posmrtno okupljenih u zbirci Otključana škrinjica (1997). Uz D. Ivaniševića i A. Nizetea, Vida se smatra najvažnijim hrvatskim hermetičarem, a njegove se pjesničke zbirke ubrajaju u vrhunske domete hrvatske poezije XX. stoljeća.

Citiranje:
Vida, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 14. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64498>.