Vidaković, Albe, hrvatski muzikolog i skladatelj (Subotica, Vojvodina, 2. X. 1914 – Zagreb, 18. IV. 1964). Svećenik, glazbu učio u Zagrebu (F. Dugan st., F. Hajduković, M. Ivšić) i Rimu (1937–41), gdje je diplomirao kompoziciju i gregorijanski koral u Papinskom institutu za crkvenu glazbu (Raffaele Casimiri, G. M. Suñol). Djelovao u Zagrebu kao srednjoškolski i visokoškolski nastavnik (Bogoslovni fakultet), predstojnik Instituta za crkvenu glazbu i urednik časopisa Sv. Cecilija. Skladao je pretežito sakralnu glazbu (moteti, litanije, oratorij i dr.), gdje se ističe niz misa (staroslavenske, hrvatska, gregorijanska, cecilijanska, kratka misa i dr.). Kao zborovođa zagrebačke katedrale znatno je unaprijedio razinu muziciranja i proširio repertoar katedralnoga zbora. Vidaković je bio najznačajniji kao znanstvenik muzikolog. Istraživao je hrvatske srednjovjekovne neumatske kodekse (Split, Trogir, Hvar), sređivao glazbene arhive (Dubrovnik, Split), prvi je detaljno istražio život i djelatnost važnih hrvatskih glazbenih autora XVII. st. (skladatelja V. Jelića i J. Križanića kao glazbenih teoretičara), te sakupljao narodne napjeve, osobito u Bačkoj i Primorju. Najvažniji su Vidakovićevi radovi: Sakramentar MR 126 Metropolitanske knjižnice u Zagrebu (u: Rad JAZU, 1952), Vinko Jelić (1596–1636?) i njegova zbirka duhovnih koncerata i ricercara »Parnassia militia« (1622) (1957), Asserta musicalia (1656) Jurja Križanića i njegovi ostali radovi s područja glazbe (u: Rad JAZU, 1965; engl. prijevod 1967), Nove granice neumatskog glazbenog pisma u jugoistočnoj Europi (I nuovi confini della scrittura neumatica musicale nell’Europa Sud-Est, u: Studien zur Musikwissenschaft, 1960) i dr.
