Vigotski (Vygotskij) [vɨgo'tsk’ij], Lav Semjonovič (Lev Semënovič), sovjetski psiholog (Orša, Bjelorusija, 17. XI. 1896 – Moskva, 11. VI. 1934). Diplomirao 1917. u Moskvi, gdje je poslije radio na Institutu za eksperimentalnu psihologiju te osnovao Institut za defektologiju. Predavao na sveučilištima u Moskvi, Sankt Peterburgu i Harkivu. Iako nije imao formalno obrazovanje iz psihologije, djelovao je plodno i inovativno u njezinim različitim područjima (psihologija umjetnosti, psihopatologija, filozofija znanosti i metodologija psihologijskih istraživanja, odnos jezika i razvoja mišljenja i dr.). U radu Povijest razvoja viših psihičkih funkcija (Istorija razvitija vysših psihičeskih funkcij, rukopis 1930–31., objavljeno 1960) izložio je tzv. kulturnopovijesnu teoriju razvoja psihe, sukladno kojoj simbolička interakcija u soc. okruženju ima odlučujući utjecaj na ljudske mentalne sposobnosti. Najpoznatiji mu je tekst Mišljenje i govor (Myšlenie i reč’, 1934), gdje razrađuje sociokulturnu ideju dječjega razvoja, u kojem odlučujućim čimbenikom smatra razvoj jezika. U SSSR-u je zbog »idealizma« bio prešućivan sve do 1960-ih. Nakon završetka hladnoga rata njegov je rad otkriven u Zapadnoj Europi i SAD-u te posljednjih 30-ak godina ima znatan utjecaj u svjetskoj psihologiji (tzv. Vigotskijeva škola). Uz J. Piageta smatra se utemeljiteljem psiholingvistike te razvojne i pedagoške psihologije.
