vitalizam, prirodnofilozofijski smjer koji za objašnjenje života traži posebnu nematerijalnu »životnu silu« (latinski vis vitalis), tvrdeći da se životne pojave ne mogu objasniti fizikalno-kemijskim zakonitostima, kao što to tumači mehanicizam. U povijesti filozofije bilo je različitih vitalističkih škola, koje za posebnu životnu silu koriste različite izraze: »duša«, »energija«, »oblikotvorna sila« (vis formativa), u istočnim tradicijama »prāṇa« i dr. Nekom vrstom povratka vitalizma može se smatrati holistička ideja u XX. st. koja »život« vidi kao emergenciju procesa nesvedivih na svojstva i poznavanje svojstava fizičkih ili kemijskih procesâ koji se događaju u pojedinim dijelovima žive stanice (organizma). Po H. Drieschu ta je sila neki neprostorni čimbenik koji djeluje teleologijski i za koji on rabi Aristotelov izraz entelehija (unutarnja svrha). Istaknutiji filozofi vitalisti bili su E. von Hartmann i H. Bergson, a oživljavanje vitalizma u XX. st. objašnjava se kao reakcija na nemogućnost mehanicizma da objasni mnogobrojne svrhovitosti u području biologije fizičko-kemijskih procesima na način tzv. znanstvenih materijalista K. Vogta, J. Moleschotta i L. Büchnera, ili »mehaničkim« objašnjenjima fizikalističkih redukcionista, npr. H. L. F. von Helmholtza.
