Vladimirsko-Suzdaljska Kneževina, starorus. kneževina koja se u najvećem opsegu prostirala između Bijeloga jezera, rijeke Unže, sr. toka Oke i gornjega toka Volge. Njezinim začetkom može se smatrati vladavina kneza Vladimira II. Vsevoldoviča Monomaha, koji je 1093. osigurao nasljedna prava na područje sa sjedištem u Rostovu Velikom. God. 1108. postavio je za tamošnjega namjesnika još maloljetnoga sina Jurija Vladimiroviča (zvan Dolgoruki), koji je nakon očeve smrti 1125. postao i mjesni udjelni knez (do 1157). Jurij je stolovao u Suzdalju, a podizanjem utvrda i gradova, osnutkom crkava i poticanjem slav. kolonizacije bitno je pridonio izgradnji kneževine, omogućivši njezin daljnji snažan teritorijalni, demografski, politički i gosp. uspon. Jurijev sin Andrej Bogoljupski (1157–74), prvi knez iz dinastije Jurijeviča, premjestio je prijestolnicu u Vladimir na rijeci Kljazmi (grad je utemeljen 1108), što je u pravom smislu označilo nastanak Vladimirsko-Suzdaljske Kneževine. Za vladavine Andreja i njegova brata Vsevoloda III. Jurijeviča, zvanoga Veliko Gnijezdo (1176–1212), kneževina je izrasla u najutjecajniju i najmoćniju starorus. državu, proširivši se prema istoku i sjeveru, gdje se sukobila s Povolškim Bugarima i Mordvinima, s kojima je poslije morala često ratovati. Potaknute velikom graditeljskom djelatnošću, znatan su razvoj doživjele i arhitektura i lik. umjetnost (Vladimirsko-suzdaljska škola). No odmah nakon Vsevolodove smrti nastala je izrazita kriza vlasti, pojačana i oporbom boljara, čiju su moć knezovi kontinuirano nastojali suzbiti još od vremena Jurija Dolgorukoga. Unutrašnja previranja potrajala su do 1218., kada je vlast konačno preuzeo Jurij II. Vsevolodovič (1212–16., 1218–38). U stvarnosti se kneževina već bila podijelila na više oblasti, što je oslabilo njezin utjecaj na ostale starorus. države. U mongolskoj provali 1238. bila je teško opustošena, razoreno je više gradova, a zemlja postala podložna Mongolima. Od tada je polit. značenje kneževine sve više slabjelo, a do kraja stoljeća oblikovalo se na njezinu području jedanaest kneževina (Moskovska, Tverska, Perejaslavska, Rostovska, Jaroslavska, Uglička, Bjelojezerska, Kostromska, Nižnonovgorodska, Starodupska i Jurjevska). Te su kneževine nominalno priznavale vrhovništvo vladimirskoga velikoga kneza kojega je postavljao mongolski veliki kan. Od kraja XIII. i poč. XIV. st. za prevlast su se borile Moskovska i Tverska Kneževina, u čemu je naposljetku prevladala Moskva, kneževi koje su od 1328. gotovo neprekidno držali staru prijestolnicu Vladimir. Moskovski knez Dimitrij Ivanovič Donski (1359–89) do 1375. pod svoju je vlast podvrgnuo područje Velike Vladimirske Kneževine, čime je stvorena jezgra buduće centralizirane rus. države.
