vojna glazba, instrumentalna glazba koja se rabi pri ceremonijama, funkcijama i dužnostima povezanima s ustrojstvom i funkcioniranjem vojske. Vojna glazba imala je isprva signalnu ulogu, pri davanju uputa u bitkama (npr. juriš ili povlačenje) i uređenju dnevnoga ritma u vojničkim logorima, te psihološku, u svrhu jačanja borbenoga morala. Suvremeni ustroj vojske i način ratovanja isključuju uporabu vojne glazbe u ratnim prilikama, pa se ona danas rabi samo pri ceremonijama (mimohodi, pozdravi, dočeci, sprovodi i sl.). Povijesno se početci vojne glazbe bilježe u antičkim kulturama Egipta, Mezopotamije, Grčke i Rima. Rimska vojna glazba sastojala se od triju vrsta limenih puhaćih glazbala (tuba, buccina i cornu), dok se uporaba bubnjeva bilježi u Europi tek od XIII. st. u okviru akulturacijskih procesa preuzimanja, preoblikovanja i proširenja arapskog i poslije osmanskoga vojnog instrumentarija izvorno indijskog i perzijskog podrijetla. Razvoj europske vojne glazbe uključio je u vojne ansamble glazbala poput šalmaja, trombona, flauta i drugih svirala, ali glavna glazbala u razdobljima renesanse i baroka ostala su za konjicu trublje, a za pješaštvo bubnjevi. Od druge polovice XVIII. st. postala je osobito popularna tzv. turska glazba, tj. europska verzija janjičarskih sastava s limenim i drvenim puhaćim instrumentima te bubnjevima i cimbalima, pa su tzv. turske marševe skladali npr. i W. A. Mozart, Ch. W. Gluck, J. Haydn, L. van Beethoven i dr. U XX. st. popularnost su stekli tzv. marširajući sastavi (marching bands) po uzoru na američku praksu, a vojni sastavi djeluju i kao prateći ansambli društvenih događaja i zabava u okviru vojnih sustava. U Hrvatskoj od sredine 1990-ih uspješno djeluje Puhaći orkestar Hrvatske vojske, a povijesno je bio međunarodno poznat vojno-graničarski glazbeni sastav baruna Trenka u XVIII. st.
