Vojnović, Lujo, hrvatski književnik i publicist (Split, 15. IV. 1864 – Zagreb, 18. IV. 1951). Studirao pravo u Zagrebu i Grazu, gdje je 1894. doktorirao. Karijeru je započeo kao austrijski upravni činovnik u Zagrebu, Sarajevu i Trstu, potom vodio odvjetnički ured u Dubrovniku, ističući se u oporbenjačkom krugu prosrpski orijentirane lokalne kulturne skupine. Ubrzo je prešao u službu crnogorskog dvora na Cetinju, gdje je do 1913. povremeno obnašao odgovorne dužnosti (ministar pravde, šef kraljeva kabineta, izaslanik u Vatikanu). U međuvremenu je nakratko radio i za srpski i bugarski dvor, ali i istraživao u domaćim i stranim arhivima i knjižnicama. Zaokupljen poviješću Dubrovačke Republike, 1908. objavio je dvosveščanu monografiju Pad Dubrovnika, svoje najvažnije djelo, koje problemski i studijski zahvaća cjelinu teme staroga Dubrovnika. No kako je publicirana uz potporu banskih vlasti, a s obzirom na Vojnovićev položaj savjetnika stranih vlada, produbila se kontroverznost prave naravi njegovih težnji koja će ga trajno pratiti te ograničavati recepcijski dojam njegovih često iznimnih publicističkih prinosa. Za I. svjetskog rata djelovao je iz Italije za srpsku vladu kao informator europskog tiska o jugoslavenskom ujedinjenju i jadranskom pitanju, od 1919. bio je u ekspertnim skupinama Kraljevstva (Kraljevine) SHS za mirovne pregovore, a političke ambicije donekle je zadovoljio 1929. kao jugoslavenski izaslanik pri Međunarodnom institutu za intelektualnu suradnju u Parizu, odn. 1938. izborom u Senat. Od 1940. živio je u Zagrebu, sređujući obiteljsku i osobnu građu. Unatoč političkom karijerizmu, koji ga je slamao i utoliko što nije bio ugođen vlastitom ideogramu zasnovanom na konstitucijskim idealima dubrovačkoga republikanizma, trajno se bavio historiografskim, publicističkim i književnim radom. Već je 1898. objavio lirsku zbirku Dubrovačke elegije, a 1912. i baštinsku knjigu Književni časovi. Sentimentalno i intuitivno povezano je u njegovoj teksturi s činjeničnim i moderno opserviranim, riječ je o piscu koji je držao na okupu različite smjerove svojih preokupacija, sposobnom sročiti kulturne vodiče trajna učinka (Dubrovnik: jedna istorijska šetnja, 1907) i zahtjevne studije. Bibliografija mu je raznorodna, uz tridesetak knjiga i brošura čini ju niz članaka. Premda nedovoljno obrađeno i kritički vrednovano, djelo mu je u cjelini važan prinos razumijevanju izvornosti i proturječja hrvatske kulture iz doba njezina modernog osvještenja.
