vokalizacija (prema vokal).
1. U lingvistici: a) izgovor samoglasnika (vokala) u govoru ili pjevanju; b) jezična pojava prelaska suglasnika u samoglasnike, npr. u dijakronijskoj pojavi prelaženja hrv. oblika gledal u gledao; c) fonacija, stvaranje zvuka u izgovoru zvučnih glasova. Fonacija se postiže treperenjem glasnica do kojega može doći pri prolasku zračne struje kroz grkljan. Rezultat fonacije zvučni su glasovi, koji u jezicima redovito imaju razlikovnu funkciju, čineći oprjeku bezvučnima, primjerice zvučni /b/ u oprjeci s bezvučnim /p/. U kategoriji glasova koji se nazivaju sonantima (samoglasnici, poluvokali, nazali i likvidi) pri artikulaciji do ozvučenja dolazi spontano, za razliku od zvučnih opstruenata (šumnika) poput /b/, /d/, /g/ ili /z/, koji u jezicima u kojima su razlikovni tipično imaju svoje bezvučne parnjake, /p/, /t/, /k/, odn. /s/.
2. Bilježenje vokala u pisanju jezika koji najčešće bilježe samo konsonantski kostur riječi (npr. hebrejski, arapski).
