STRUKE:

vrijednost

vrijednost.

1. U ekonomskom smislu, korisnost, poželjnost; prikladnost određene stvari, aktivnosti i sposobnosti da, pri danom stanju raspoloživosti, svojim fizičkim, kemijskim, estetskim, intelektualnim i drugim svojstvima može zadovoljiti ljudske potrebe i želje ili može biti razmijenjena za druge korisne i poželjne stvari ili aktivnosti. Količina zadovoljstva ili koristan učinak uporabe stvari subjektivan je osjećaj i ne može se točno mjeriti ni uspoređivati, osim donekle prema iskazanim preferencijama korisnika. U golemoj raznovrsnosti stvari, aktivnosti, potreba i želja, ali i načina njihova stvaranja i zadovoljavanja, u uvjetima danoga vremena i stanja ponude i potražnje za njima, ne postoji neka opća vrijednost, koja bi obuhvatila, homogenizirala i iskazala sve vrijednosti u konstantnim i jednakim jedinicama. Najbliži su pojmovi za to bogatstvo i blagostanje, koji su jednako teško odredivi i mjerljivi.

Ekonomska vrijednost osnovni je predmet ekonomske znanosti, njezina smisla i dosega; odrednica je pojma i izvora društv. bogatstva i blagostanja te njegove raspodjele i potrošnje, ali i mehanizama društv. međudjelovanja u području gosp. aktivnosti. Određivanjem ekon. vrijednosti pronalazi se ili predlaže racionalno i optimalno korištenje raspoloživih dobara. Vrijednost dobra s jedne je strane svojstvo samoga proizvoda, koje ponajprije ovisi o uvjetima njegove proizvodnje, neovisno o čovjekovim potrebama, ukusima i ponašanju. S druge je strane to osobna korist, koju čovjek ima od uporabe nekoga dobra, u skladu s njegovim potrebama, željama i stajalištem prema potrošnji. Prva razrađena teorija vrijednosti jest teorija pravedne cijene (Aristotel, sv. Toma Akvinski, skolastici), koja stvaranje i raspodjelu vrijednosti i bogatstva smatra čimbenicima stabilnosti društva i postojećih staleških odnosa i moralnih normi. Prema toj teoriji, cijena proizvoda treba osigurati svakoj strani u razmjeni reprodukciju njezina društv. položaja. Slična je i fiziokratska teorija vrijednosti (F. Quesnay), koja polazi od prirodnoga poretka, u kojem odlučujuću ulogu ima poljoprivreda. Radna teorija vrijednosti (A. Smith, D. Ricardo, K. Marx) polazi od objektivnoga stanja društv. odnosa proizvodnje, postavke slobodnoga rada i njegove središnje uloge u proizvodnji ekon. dobara – ekonomsku vrijednost stvara samo rad, dok se njezina raspodjela temelji na odnosima vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Teorija troškova proizvodnje (A. Smith, J. S. Mill) kao temelj vrjednovanja proizvoda i raspodjele dohotka uzima objektivnu činjenicu sudjelovanja u proizvodnji različitih proizvodnih čimbenika, čime oni prema svojim prinosima i sudjeluju u formiranju cijena i raspodjeli vrijednosti proizvoda.

Subjektivna teorija vrijednosti (W. S. Jevons, L. Walras, A. Marshall) polazi od izvornoga pojma vrijednosti kao subjektivne korisnosti za potrošače. Prema toj teoriji, vrijednost nije određena samo svojstvima same stvari, nego i potrebama, željama, ukusom i sklonostima korisnika. Ta je teorija mnogo bliža realnim uvjetima tržišne razmjene i ističe primarnu važnost potražnje i istraživanja potrošnje kao samostalnoga čimbenika stvaranja vrijednosti i blagostanja. Bez obzira na to što ne može pokazati kako se vrijednost kao zadovoljstvo kvantitativno može mjeriti, jer ono uvijek ostaje u području subjektivne ocjene, ta teorija tvrdi da ljudi kao slobodna racionalna bića nastoje maksimizirati ukupnu korist od uporabe svih dobara i time postižu zadovoljenje svojih potreba i želja. U svojem izboru oni prilikom razmjene preferiraju dobra koja im donose više zadovoljstva. Maksimum koristi ostvaruju ako im svaka dodatna količina pojedinoga dobra donosi jednaku vrijednost (pravilo izjednačenja marginalne korisnosti). Potrošač bira količine proizvoda i način i vrijeme svoje potrošnje prema intenzitetu svojih individualnih potreba i želja. Proizvođač ne poznaje te konkretne okolnosti potrošnje i on ne proizvodi za individualiziranu, nego za standardiziranu potrošnju potencijalnih kupaca. Stvarni korisni učinak, koji potrošač postiže uporabom proizvoda, proizvođača ne zanima, njegov proizvod mora imati opća standardna uporabna svojstva, prilagodljiva različitim uvjetima individualne uporabe. Proizvođača ponajprije zanima omjer razmjene proizvoda za nediferenciranu kupovnu snagu, izraženu u jedinicama kupovne moći (novcu). Proizvodi su za proizvođača samo »tržišne vrijednosti«, koje su određene omjerom razmjene proizvoda za novac, korisnost kojega je jednaka za sve tržišne aktere. Tržišne vrijednosti kao signali i izrazi realnoga stanja tržišta određenih proizvoda tako su postale približni supstitut za njihove relativne potrošačke vrijednosti, premda one ne izražavaju samo subjektivni intenzitet pojedinačnih potrošačkih potreba, nego i svih drugih čimbenika tržišne potražnje i ponude određenoga proizvoda. Iako nisu vrijednosti u doslovnom smislu, nego samo apstraktni omjeri između pretpostavljenih vrijednosti, tržišne su vrijednosti postale rješenje za praktičnu potrebu kvantitativnoga vrjednovanja svih tržišnih akcija i odnosa. Preko tržišnih cijena tržišne su vrijednosti dobile vanjski, opredmećeni oblik, koji sugerira inherentna korisna svojstva materijalnih predmeta i aktivnosti, oblikovana u procesu njihove proizvodnje, i prepoznata kao uporabne vrijednosti od strane potražnje. Razmjenska vrijednost dobila je značenje stabilne, normalne cijene, temeljene na prosječnim troškovima proizvodnje. Pojednostavnjeno tumačenje da ekon. znanost shvaća ekon. život samo kroz odnose apstraktnih količina ima dalekosežne negativne posljedice u smislu gubitka interesa za mnoga važna područja ekon. istraživanja unutrašnjih struktura, integracijskih i disruptivnih procesa, kao i glede utjecaja ekonomista na ekon. politiku. Jedna je od posljedica i to što se moderna teorija vrijednosti ugl. oslanja na teorijsko naslijeđe subjektivne teorije vrijednosti.

2. U filozofiji, vrijednosti su objektivne ili subjektivne kvalitete bitka ili bića različite obvezatnosti na različitim stupnjevima promatranja. Predmetom filozofijskih promišljanja postale su tek u XIX. st. (prije svega zahvaljujući R. H. Lotzeu). Vrijednosti se razlikuju s obzirom na svoj odnos prema bitku, prema karakteru svoje realnosti i prema subjektu. U etičkoj sferi one imaju normativni karakter ili karakter trebanja, iz kojega proizlazi problem odgovornosti u kontekstu određene situacije, analizom koje se stječe uvid u doraslost ili nedoraslost subjekta zahtjevima vrijednosti i samoj toj situaciji. Vrijednosni, odn. metafizički realizam smatra da je bitak nerazdvojno povezan s vrijednostima. Tada je vrijednost ili bitak sam ili njegova kvaliteta i ima karakter nužnosti. Vrijednosni idealizam razdvaja bitak i vrijednost (Platonov nauk o ideji najvišega dobra koja samo sudjeluje u bitku, neokantovska pretpostavka carstva nadosjetilnoga važenja kao formalne norme važenja, shvaćanje vrijednosti M. Schelera kao a priori danih idealnih kvaliteta koje tvore hijerahijsku ljestvicu ili poredak). Tom je shvaćanju zajedničko promatranje vrijednosti kao objektivnih, apsolutnih kvaliteta koje su neovisne o vrjednujućem subjektu. Nasuprot tomu, vrijednosni subjektivizam smatra vrijednosti ovisnim o vrjednujućem subjektu, tj. o individualnoj svijesti koja ih postavlja i ozbiljuje, no koja također podliježe određenim povijesnim, društveno-ekon., kulturnim i drugim uvjetima. Iz toga su shvaćanja nastali vrijednosni relativizam i vrijednosni pozitivizam, koji smatraju da su vrijednosti ukorijenjene jedino u empirijskoj zbilji i neposrednom iskustvu. Prema spoznajama novije etike, vrijednosti se ipak ne mogu izvoditi neposredno iz spoznaje bitka, npr. iz sadašnje spoznaje nekoga prirodnog stanja – kada se to čini, dolazi do »pogrješnoga naturalističkog zaključka« (G. E. Moore). Naprotiv, vrijednosti uvijek pretpostavljaju međuljudski konsenzus koji polazi od određenih uvjeta, pod kojima dolazi do slaganja. Dok F. Nietzsche zahtijeva potpuno »prevrjednovanje svih vrijednosti« u smislu njihova zasnivanja na konkretnom ljudskom životu, M. Heidegger u potpunosti odbacuje vrijednosno mišljenje zato što se ono po njem uvijek zasniva na nekoj, bilo osjetilnoj bilo nadosjetilnoj, predodžbi o vrijednosti, prema kojoj čovjek mora izvršavati i svoju vlastitu egzistenciju, tj. otuđiti se od vlastitoga bitka.

3. U psihologiji, vrijednosti su opće i pojedinačne težnje za postizanjem ciljeva koji se smatraju privlačnima, poželjnima ili prihvatljivima, odn. doživljavaju ispravnima i dobrima, a odlikuju se procesom socijalizacije. Mogu sadržavati sud o tom što je korisno, probitačno, tj. mogu imati utilitarističku osnovu. Ako je takav stav posebno zastupljen u sustavu vrijednosti, odn. vrijednosnoj orijentaciji pojedinca, tada su im osnova osobne potrebe, želje te osobni prioritet ciljeva pa stoga ne moraju biti općenito prihvaćene i ocijenjene kao društveno poželjne. Postoje, međutim, neke opće vrijednosti koje su u skladu s društv. normama i kulturom, kao što su pravda, sloboda, jednakost, poštenje i sl., kada je izraženija njihova etička strana i društv. prihvatljivost.

4. U lingvistici, značenje riječi (ili općenito nekoga jezičnog elementa) ograničeno ili točno određeno svojom pripadnošću nekoj strukturi (asocijativno polje, kontekst). Prema F. de Saussureu, u jeziku svaki element (terme) ima svoju vrijednost na temelju oprjeka prema svim ostalim elementima (termes). Tako engl. riječ sheep »ovca /kao vrsta/« ima isto značenje kao i franc. riječ mouton, ali je vrijednost tih riječi u dvama jezicima različita jer u engleskom riječ sheep znači samo »ovca, ovan«, a za »ovčetinu« se kaže mutton, dok franc. riječ pokriva oba značenja »(mužjak od) ovce« i »ovčetina«.

vrijednost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 28.2.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65496>.