Vujčić-Laszowski, Ivanka

Vujčić-Laszowski, Ivanka, hrvatska književnica (Golubinci, Vojvodina, 29. V. 1907Zagreb, 4. III. 1992). Školovala se u Zagrebu, gdje je do umirovljenja 1952. radila kao knjižničarka u HNK-u. Od 1954. živjela je u Splitu, gdje je uređivala časopis Mogućnosti i biblioteku splitskoga pododbora Matice hrvatske Suvremeni pisci. U književnosti se javila 1924. u listu Omladina. U jedinoj pjesničkoj zbirci Pjesme (1939) slijedi tradiciju slobodnoga stiha. U romanu Vranjara (1949) neonaturalističkim je elementima kontrastno oslikala obitavalište ciganskih nomada i staleški uređen ruralni šokački krug. Roman Čahure (1958) označava zaokret prema psihološkom realizmu – prati sudbinu i tijek svijesti izolirana pojedinca – te se bavi skučenim prostorima malograđanskoga duha. Na Čahure se problematikom i pripovjedačkim postupkom nadovezuje roman Sjene (1966), o građanskoj obitelji koja živi pomalo izolirano u starom feudalnom zdanju u prvim danima rata, a u središtu su sebična ljubav, patološka mržnja i bolesna ljubomora među njezinim članovima. Roman Padalo je mrtvo lišće (1979), nastao proširivanjem istoimene novele iz 1955., označava povratak realističkoj tradiciji. U romanu Nad istrulim ribnjacima (1985), faulknerovski prikazujući moralno i materijalno propadanje dviju plemenitaško-građanskih obitelji, vraća se analitičkoj prozi, lirizmu i psihološkom portretiranju likova. U memoarskoj prozi Prije sedam desetljeća (1988) dokumentaristički prikazuje događaje i njihovu uzročno-posljedičnu povezanost. Prevodila je s njemačkoga, bugarskog i ruskog jezika. Ostala djela: Spašeno svjetlo (1949), Krvavi konaci (1987), Povratak (1990).

Citiranje:
Vujčić-Laszowski, Ivanka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 13. 4. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65596>.