Vukelić, Lavoslav, hrvatski književnik i prevoditelj (Gornji Kosinj, 20. III. 1840 – Sveti Križ Začretje, 26. III. 1879). U Beču završio školu za upravnoga časnika u vojnoj administraciji. Službovao je u Osijeku i mnogim mjestima u Lici, a ban I. Mažuranić ga je 1875. imenovao podžupanijskim tajnikom u Krapinskim Toplicama. Bio je gorljiv domoljub i pravaš. Većinu pjesama i pripovijesti objavljivao je u Viencu. Tekstovi su mu okupljeni u posmrtno objavljenoj zbirci Književno cvijeće Lavoslava Vukelića (1882), koju je priredio B. Budisavljević. Vukelićeva poezija uglavnom slijedi tradiciju europskog i hrvatskog romantizma. U kasnijim pjesmama prevladavaju mračniji i tragični tonovi, a iz toga razdoblja potječe i domoljubna elegija Kod Solferina (1879), koja se smatra Vukelićevim najznačajnijim pjesničkim ostvarenjem. Njegov nevelik prozni opus sadrži nekoliko nedovršenih crtica te dvije kraće pripovijesti s temama iz krajiškoga života, Hajduk Rade i Krvava dioba, koje se po pripovjednim značajkama približavaju paradigmi protorealizma. Prevodio je s engleskoga, njemačkoga, poljskoga, ruskoga, talijanskoga i slovenskoga, a među najvažnije prijevode ubrajaju se djela W. Shakespearea, J. W. Goethea, G. A. Bürgera, H. Heinea, A. Mickiewicza, M. J. Ljermontova, A. S. Puškina i S. Pellica.
