Vuk-Pavlović, Pavao

ilustracija
VUK-PAVLOVIĆ, Pavao

Vuk-Pavlović, Pavao (rođen kao Pavao Wolf), hrvatski filozof (Koprivnica, 9. II. 1894Zagreb, 13. XI. 1976). Završio studij filozofije u Leipzigu 1921., potom iste godine otišao u Berlin. Od 1922. predavao u Zagrebu na gimnaziji, potom na Visokoj pedagoškoj školi, a od 1929. na Filozofskom fakultetu. Zbog neprihvaćanja marksističke dogme, 1947. došao u sukob s vlastima te je napustio fakultet. Potom je radio u Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (do 1951), pa na Sveučilištu u Skoplju kao izvanredni (od 1958) te redoviti (1961–71) profesor estetike i etike; smatra se osnivačem suvremene makedonske filozofije. Zastupao je kritičko-idealističku teoriju spoznaje polazeći od doživljaja kao temeljne filozofske kategorije. Svodio je spoznajnu teoriju na psihologiju i teoriju predmeta, objašnjavajući protuslovlja filozofijske misli različitošću filozofijskoga »pradoživljaja«. Sloboda kao vrhovna vrijednost pojavljuje se u individualnoj raznolikosti kao stvaralačka uloga subjekta u spoznaji svijeta. Pisao i o pitanjima estetike, etike, pedagogije; izdvajaju se njegovi prijevodi R. Tagorea i J. A. Strindberga. Objavio je i knjige poezije Zov i Razvaline (1964). Važnija filozofska djela: Spoznaja i spoznajna teorija (1926), Vrednota u svijetu (1961), Filozofije i svjetovi (1962), Osnovi estetike (I–II, 1968–70), O smislu filozofije (1969). Od 2007. Hrvatsko filozofsko društvo objavljuje njegova Sabrana djela.

Vuk-Pavlović, Pavao. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 29.2.2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65664>.