Bednář [be'dna:ř], Kamil, češki književnik (Prag, 4. VII. 1912 – Mělník, 23. V. 1972). Pripadnik generacije s prijeloma 1930-ih i 1940-ih godina. Spiritualnom lirikom »nage ljudskosti« dosegnuo obrat od razigranosti i utopizma češkog avangardnoga pjesništva međuraća prema humanističkom personalizmu i egzistencijalizmu. U Proljetnom pjesničkom almanahu 1940. tiskao programski esej Riječ mladima, skeptički sučeljen ideji tehničkoga napretka, civilizaciji strojeva i krajnostima u koje vodi svaka ideologija. Važnija djela: Kameni plač (Kamenný pláč, 1939), Bosa nebesa (Bosé oblohy, 1942), Duše orlova (Duše orlů, 1946), Povijest srca (Dějiny srdce, 1957), Jahači u topolama (Jezdci v topolech, 1961), Moj Quijote (Můj Quijote, 1964), Što nije sprala kiša (Co nesmyl déšt’, 1967), Krhotine o koje se sam porezah (Střepiny, o které jsem se sám pořezal, 1969), Vrt u Atlantidi (Zahrada v Atlantidě, 1971), Anđelima i ružama (Andělům a růžím, 1971).