Weil [vεj], André, francuski matematičar (Pariz, 6. V. 1906 – Princeton, SAD, 6. VIII. 1998). Diplomirao 1925. na École normale supérieure u Parizu. Usavršavao se u Rimu (1926) i Göttingenu (1927), doktorirao na Sveučilištu u Parizu 1928. Radio kao profesor na sveučilištima u Aligarhu u Indiji (1930–32), Marseilleu (1932–33), Strasbourgu (1933–40), São Paulu (1945–47), Chicagu (1947–58), te potom u Princetonu (na Institutu za napredne studije) do smrti. Jedan je od osnivača grupe matematičara Nicolas Bourbaki. Značajni su njegovi doprinosi u razvoju suvremene matematike (lokalno kompaktne grupe, algebarska geometrija, Abelove mnogostrukosti, Kahlerove mnogostrukosti, i osobito teorija brojeva). Po njem su nazvani Weilova algebra, Weilov divizor, Weilova grupa, Weilova kohomologija i dr. Autor je niza monografija iz tih područja: Temelji algebarske geometrije (Foundations of Algebraic Geometry, 1946), O algebarskim krivuljama i varijetetima koji se iz njih mogu izvesti (Sur les courbes algébriques et les variétés qui s’en déduisent, 1948), Povijesni eseji o teoriji brojeva (Essais historiques sur la théorie des nombres, 1975), Eliptičke funkcije prema Eisensteinu i Kroneckeru (Elliptic Functions According to Eisenstein and Kronecker, 1976), Teorija brojeva: povijesni pristup od Hamurabija do Legendrea (Number Theory: An Approach Through History from Hammurapi to Legendre, 1984). Bio je član Royal Society (od 1966) i francuske Akademije znanosti (od 1982).