struka(e):
vidi još:  Filmski leksikon
Welles, Orson
američki redatelj i glumac
Rođen(a): Kenosha, 6. V. 1915.
Umr(la)o: Hollywood, 10. X. 1985.
ilustracija
WELLES, Orson

Welles [welz], Orson, američki redatelj i glumac (Kenosha, 6. V. 1915Hollywood, 10. X. 1985). Od 1934. glumio i režirao u kazalištu; isticao se provokativnim postavama Shakespearea (tzv. vudu Macbeth, Julije Cezar u fašističkoj kostimografiji) i suvremenih angažiranih dramatika. Sa svojom trupom (Mercury Theatre) nastupao i na radiju, gdje se također istaknuo kao inovator; 30. X. 1938. režirao je radijsku dramatizaciju romana H. G. Wellsa Rat svjetova, koja je, kao uvjerljiva imitacija prijenosa stvarnih događaja, izazvala senzaciju te ga dovela u Hollywood. Njegov se prvi cjelovečernji film Građanin Kane (Citizen Kane, 1941), o sudbini novinskoga magnata (s aluzijama na W. R. Hearsta), kojega je sam tumačio, zbog mnogobrojnih elemenata – artističke montaže zvuka, složene narativne strukture, retorične uporabe dubinskih kadrova, osebujnih rakursa i ekspresionističkih kompozicija – smatra pretečom modernizma zvučnoga filma i često navodi kao najbolji film svih vremena. No zbog kontroverza koje je izazvao (napadi Hearstova tiska), film je označio i početak Wellesovih stalnih nesuglasica s producentima, koji su montažom i preinakom završetka oštetili njegov sljedeći film Veličanstveni Ambersonovi (The Magnificent Ambersons, 1942), o propasti bogate obitelji s početka XX. st., tzv. »izgubljeno remek-djelo«, koje se ipak odlikuje sugestivnim ugođajem. Ostatak njegova režijskog opusa može se podijeliti na nekoliko cjelina. Tako je dao osebujne priloge žanru trilera i struji film noir: Stranac (The Stranger, 1946), Dama iz Šangaja (The Lady from Shangai, 1948), Gospodin Arkadin (Mr. Arkadin, 1955), Dodir zla (Touch of Evil, 1958). Posebno mjesto pripada ekranizacijama Shakespearea: Macbeth (1948), te osobito uspjeli Otelo (The Tragedy of Othello: the Moore of Venice, 1952., Zlatna palma u Cannesu) i Ponoćna zvona (Chimes at Midnight, 1966), zasnovan na liku Falstaffa i prema motivima iz nekoliko »kraljevskih drama«; u tim je filmovima (u svima je i tumačio protagoniste) njegov barokni režijski postupak vizualni ekvivalent Shakespeareova stila. Također je ekranizirao Proces (The Trial, 1962) F. Kafke i Besmrtnu priču (Une histoire immortelle, 1968) K. Blixen. Od uloga u filmovima drugih redatelja najslavnija je ona zločinca u Trećem čovjeku (The Third Man, 1949) C. Reeda. Više je puta snimao u Hrvatskoj, npr. dijelove Procesa i nekoliko nedovršenih filmova. Ostale važnije uloge: Jane Eyre (1944) R. Stevensona, Dugo toplo ljeto (The Long Hot Summer, 1958) M. Ritta, Prisila (Compulsion, 1959) R. Fleischera (nagrada u Cannesu), Čovjek za sva vremena (A Man for All Seasons, 1966) F. Zinnemanna, Tajna Nikole Tesle (1980) K. Papića.

Citiranje:

Welles, Orson. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/welles-orson>.