Wellington [we'liŋtən], Arthur Wellesley, britanski vojskovođa i političar (Dublin, 1. V. 1769 – dvorac Walmer, Kent, Engleska, 14. IX. 1852). Školovao se na Etonu do 1784. i vojnoj akademiji u Angersu u Francuskoj do 1786. Godine 1787. stupio u vojnu službu, najposlije zapovjednik britanskih snaga u Indiji 1796–1805. Za protunapoleonskih ratova zapovijedao je britanskim snagama u Portugalu i Španjolskoj (1808–13), postigao niz pobjeda te za zasluge dobio vojvodski naslov od Wellingtona 1814. i čin feldmaršala 1815. Kao zapovjednik britanskih snaga na Kontinentu uspio je, u suradnji s Prusima pod zapovjedništvom feldmaršala G. L. von Blüchera, pobijediti Napoleona I. Bonapartea u bitki kraj Waterlooa (1815). Predstavljao Veliku Britaniju na nekoliko kongresa Svete alijanse. Konzervativac, zastupnik u irskom (1790–97) i britanskom parlamentu (1806–09), glavni tajnik za Irsku (1807–09), veleposlanik u Francuskoj (1814–15), glavni zapovjednik britanske vojske (1827–28., 1842–52), premijer (1828–30), ministar vanjskih poslova (1834–35). Premda se kao premijer isticao krajnjim konzervativizmom i osobito se protivio parlamentarnoj reformi, podržao je političku emancipaciju britanskih katolika (1829).
