Wiechert [vi:'əɹt], Emil Johann, njemački fizičar i geofizičar (Tilsit, 26. XII. 1861 – Göttingen, 19. III. 1928). Doktorirao (1889) na Sveučilištu u Königsbergu (danas Kalinjingrad). Isprva se bavio elektromagnetizmom (Liénard-Wiechertov potencijal), strukturom materije i katodnim zrakama. Otkrio je da su katodne zrake struja čestica, kojima je izmjerio je količnik mase i električnoga naboja. Na Sveučilištu u Göttingenu je od 1898. bio profesor geofizike i ravnatelj Geofizičkog instituta u osnivanju, te bio zadužen za postavljanje mreže seizmoloških postaja u Argentini, Kini i širom Tihog oceana. Bavio se praktičnom seizmologijom i najviše je poznat kao konstruktor seizmografa. Njegove instrumente instalirao je Andrija Mohorovičić u Zagrebu i koristio se njima u svojem radu. Wiechert je razvio nekoliko geofizičkih metoda (Wiechert-Herglotzov postupak), predložio jednodimenzionalne modele Zemlje, a objavio je i niz radova o potresnim valovima. Zanimao se za atmosferski elektricitet i polarnu svjetlost. Usporedno s radom u geofizici bavio se i teorijskom fizikom (teorijom relativnosti i teorijom polja). Bio je član Kraljevske akademije znanosti u Göttingenu (od 1903) i ruske Carske akademije znanosti, danas Ruska akademija znanosti (od 1912). Po njem je nazvan krater na Mjesecu (Wiechert).
