Witeliusz [v’ite'l’uš] (latinizirano Vitello i Vitellus; pravo ime Ciołek), poljski filozof i prirodoslovac (Šleska, oko 1230 – ?, nakon 1275). Studirao na Sorbonnei (oko 1253), potom kanonsko pravo u Padovi (oko 1262/65). Napisao je mnogobrojne spise koji se bave filozofijom prirode, od kojih je većina izgubljena. Sačuvani su samo O prvom razlogu kajanja i o naravi demona (De primaria causa penitentie et de natura demonum) i njegovo glavno djelo u deset svezaka, Perspektiva (Perspectiva, nakon 1270). U njem se poglavito oslanjao na spoznaje iznesene u Ibn al-Haitamovu spisu Optika, ali je izvrsno poznavao i Galenove, al-Kindijeve, Avicenine, Averroesove, Euklidove i Ptolemejove spise. U I. knjizi prikazao je osnove optike, u II. bit zračenja, ravnocrtno i isprekidano širenje svjetlosti i boja, stvaranje sjena i slika, u III. fiziologiju, psihologiju i geometriju gledanja, u IV. zamjećivanje 20 vidljivih svojstava i zablude koje su povezane s tim, u V. bit i geometrijske zakone refleksije, u VI. i VII. konveksna, u VIII. i IX. konkavna zrcala, a u X. proračun zračenja ravnih ili sferičnih tijela, fenomen duge i druge meteorološke fenomene. Witeliusz je filozofijski značajan zato što je po njem svjetlo najbolji primjer za dokazivanje principa umnažanja formi (multiplicatio specierum), čime optika postaje temeljem prirodne znanosti. Perspektiva je sve do XVI. st. bila najutjecajnije djelo s područja optike, a posebice je utjecala na astronomska i optička istraživanja J. Keplera.
