Witkiewicz [v’itk’e'v’ič], Stanisław Ignacy (pseudonim Witkacy), poljski književnik, slikar i filozof (Varšava, 24. II. 1885 – Jeziory, 18. IX. 1939). Njegov otac Stanisław Witkiewicz, slikar i likovni kritičar, bitno je pridonio njegovoj naobrazbi. U Zakopanom je živio od 1890; 1893. napisao je zbirku dramoleta, 1901. debitirao kao slikar, a 1902. kao filozof. S prekidima studirao slikarstvo u Krakovu (od 1904) te boravio u Italiji, Beču, Münchenu i više puta u Parizu, gdje se upoznao s radovima fovista i kubista. Nakon samoubojstva zaručnice (1914), s prijateljem B. Malinowskim otputovao je u Australiju, a na vijest o izbijanju svjetskoga rata vratio se u Europu i pridružio ruskoj carskoj armiji. U Zakopane se vratio 1918. S početkom II. svjetskoga rata te nakon ulaska Crvene armije u Poljsku počinio samoubojstvo. – Kao slikar bio je blizak ekspresionizmu, sudjelovao na izložbama avangardnih skupina, objavljivao kritike u umjetničkim časopisima te (od 1925) radio portrete po narudžbi. U književnost je ušao autobiografskim romanom u duhu modernističke groteske 622 Bungova pada ili Demonska žena (622 Upadki Bunga czyli Kobieta Demoniczna, 1910–11., objavljen 1972). U Rusiji je napisao traktat Nove forme u slikarstvu i odatle proizašli nesporazumi (Nowe formy w malarstwie i stąd wynikające nieporozumienia, 1919), u kojem je izložio estetičku teoriju »čiste forme« te nacrt katastrofične vizije povijesti, utemeljen na ideji o neumitnoj smrti umjetnosti i individualističke kulture. Autor je više desetaka dramskih »tragifarsi«, od kojih su najpoznatije Tumor Mozgowicz (1920), U maloj kuriji (W małym dworku, 1921), Vodena koka (Kurka wodna, 1921), Luđak i opatica (Wariat i zakonnica, 1923), Majka (Matka, 1924) i Šusteri (Szewcy, 1934) te antiutopijskih romana Oproštaj s jeseni (Pożegnanie jesieni, 1927) i Nezasitnost (Nienasycenie, 1930). Javio se i kao esejist (Narkotici – Narkotyki, 1932) te publicist (Neumivene duše – Niemyte dusze, 1936). Glavno mu je filozofsko djelo traktat Pojmovi i tvrdnje implicirane pojmom Postojanja (Pojęcia i twierdzenia implikowane przez pojęcie Istnienia, 1935). Neshvaćeno za autorova života, zabranjivano nakon II. svjetskoga rata, njegovo je književno djelo, posebice dramsko, zapaženo tek početkom 1960-ih. Preteča egzistencijalizma i europske drame apsurda te moderne antiutopijske književnosti, uz W. Gombrowicza i S. Mrożeka među najznamenitijim je autorima poljske dramske groteske XX. stoljeća.
