Woolf, Virginia

ilustracija
WOOLF, Virginia
ilustracija1ilustracija2

Woolf [wulf], Virginia (pravo ime Adeline Virginia Stephen), engleska književnica (London, 25. I. 1882kraj Rodmella u Sussexu, 28. III. 1941). Njezini romani Gospođa Dalloway, K svjetioniku i Valovi vrhunska su ostvarenja moderne i modernističke književnosti, a eseji Vlastita soba i Tri gvineje temeljna djela feminističke književne i kulturalne kritike.

Život

Rođena je u mnogobrojnoj obitelji ugledna povjesničara, leksikografa i književnika Leslieja Stephena, gdje je stekla veliku, premda neformalnu naobrazbu, te se družila s mnogim londonskim intelektualcima i umjetnicima, uključujući njezinu tetku, istaknutu fotografkinju Juliju Margaret Cameron. Sa sestrom, modernom slikaricom Vanessom Bell te braćom Julianom »Thobyjem« i Adrianom organizirala je salonska okupljanja iz kojih je poslije nastala Bloomsbury Group, intelektualno progresivna družina nazvana prema otmjenoj londonskoj četvrti u kojoj su se sastajali njezini članovi, mahom uglednici raznorodnih struka. Član grupe bio je i njezin suprug, politolog i književnik Leonard Woolf, koji joj je pomagao pri borbi s dugogodišnjom depresijom i oporavku od životnih gubitaka (rana smrt majke, polusestre, oca i brata), i s kojim je, unatoč erotskoj sklonosti ženama (značajnu vezu održavala je s engleskom književnicom Vitom Sackville-West), ostvarila blizak odnos u nekonvencionalnome braku. Zajedno su 1917. utemeljili nakladničku kuću The Hogarth Press, u kojoj su većinom izdavali njezine radove te istaknuta djela modernih pisaca (npr. znamenitu poemu Pusta zemlja Thomasa Stearnsa Eliota). Narušena psihičkoga zdravlja, počinila je 1941. samoubojstvo utapanjem u rijeci Ouse u Sussexu, blizu ladanjske kuće u koju se sa suprugom preselila 1940. sklanjajući se od nacističkih napada.

Književna djelatnost

Kritike i eseje na književne, umjetničke i društvene teme redovito je, od 1904., objavljivala u uglednim tamošnjim časopisima (Guardian, The Times Literary Supplement). Prvi roman Izlazak na pučinu (The Voyage Out), o mladoj ženi koja tijekom plovidbe u Južnu Ameriku propituje engleske društvene norme, objavila je 1915. Već je u tome prvijencu, većinom ipak oslonjenome o narativne konvencije realističke književnosti, najavila neke od svojih kasnijih tematskih preokupacija i stilskih postupaka: sklonost lirizmu i defabularizaciji, zanimanje za ženske likove i teme rodne neravnopravnosti. I u drugome se romanu Noć i dan (Night and Day, 1919), u kojem realističkim prosedeom pripovijeda o dvama ljubavnim trokutima, dotaknula srodnih tema prava žena na romantičnu sreću i problema bračnoga života. Iste je godine objavila programatski kratki esej Moderni romani (Modern Novels), koji je poslije preoblikovala i preimenovala 1925. u Modernu prozu (Modern Fiction). U njem se zauzimala za prevladavanje statičkog, realističkog prikazivanja likova i događajne fabule. Smatrajući kako »život nije niz simetrično poredanih svjetiljki na kolicima nego prozračna aureola, poluprividni veo koji nas okružuje od početka do kraja naše svijesti« te kako roman treba predočiti »taj promjenjivi, nepoznati i neograničeni duh«, svoja je sljedeća djela organizirala oko ključnih duhovnih stanja, neovisnih o vanjskim događajima, ističući zgusnute trenutke neprekinutog tijeka svijesti. Postigla je to prvi put u eksperimentalnome romanu Jakobova soba (Jacob’s Room, 1922), sačinjenom od fragmenata sjećanja nekolicine nepouzdanih likova koji pripovijedaju priču o poginulome vojniku Jakobu Flandersu, a razrađivala potom u svojim najistaknutijim djelima

Gospođa Dalloway

Najpoznatiji joj je i najčitaniji roman Gospođa Dalloway (Mrs. Dalloway, 1925), u kojem prikazuje jedan dan u životima Clarisse Dalloway, supruge uglednog člana britanskog Parlameta, te Septimusa Warrena Smitha, mladoga provincijskog činovnika i veterana Prvoga svjetskog rata, koji pati od poslijetraumatskoga stresnoga poremećaja. Roman je nastao na temelju dviju ranijih novela (Gospođa Dalloway u ulici Bond i Premijer), a Clarissin se lik usputno pojavljuje u više njezinih djela (roman Izlazak na pučinu te više novela postumno 1973. objavljenih u zbirci Zabava gospođe Dalloway – Mrs. Dallowayʼs Party).

Lik naslovne junakinje težište je romana. Na prvi pogled, ona je dokona engleska buržujka: kao majci već odrasle kćeri te supruzi pragmatičnog političara Richarda Dallowaya, jedina joj je zadaća pripremati salonske zabave i okupljanja, što i čini tijekom dana u kojem se odvija radnja. Ipak, dok obavlja trivijalne aktivnosti, duboko je nesretna: osjećajući neumitno starenje, sputana društvenim normama i brakom s muškarcem čije prezime određuje njezin društveni položaj, pita se bi li joj život bio drugačiji da se umjesto za socijalno prikladnoga supruga upustila u vezu s ekscentričnim prijateljem Peterom Walshom ili buntovnom prijateljicom Sally Seton.

Dok jedna linija radnje prati Clarissu Dalloway, druga prikazuje Septimusa: on isti dan provodi čekajući liječnički pregled, nakon čega se ubija, doznavši da ga namjeravaju smjestiti u duševnu bolnicu. Njegovo će samoubojstvo postati temom razgovora na večernjoj zabavi gospođe Dalloway: ta ju je vijest istodobno potresla i izazvala u njoj divljenje te zaključak kako valja proživjeti hrabar i iskren život.

U skladu s prvotno zamišljenim naslovom Sati, roman je podijeljen na dvanaest dijelova koji korespondiraju s vremenskim jedinicama te simboliziraju čovjekov životni ciklus. Temi vremenitosti pridonosi i provodni motiv zvonjave Big Bena, koja svojim ponavljanjem označava vremenski odmak u događajnome ritmu, te sadržajno ispunjava urbani londonski ambijent. Objektivnomu vremenu suprotstavljeno je doživljajno vrijeme likova prikazano modernističkom tehnikom struje svijesti: kombiniranjem upravnoga, neupravnog i slobodnoga neupravnog govora skrivenoga pripovjedača, dvoje protagonista i više sporednih likova, stvoren je dojam urona u njihove misli, osjetilna zapažanja i sjećanja, čime se zamagljuju vremenske razlike između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Osobito uspješno dočaran je unutarnji život Clarisse i Septimusa, uzajamno zrcalećih junaka, kroz čiju je fragmentarnu perspektivu vješto oslikano poslijeratno englesko društvo u tranziciji, obilježeno podjednako rastućom modernizacijom kao i političkim, klasnim, ekonomskim i rodnim napetostima.

K svjetioniku

U središtu trodijelnoga romana K svjetioniku (To the Lighthouse, 1927), jednoga od njezinih proznih vrhunaca, odnosi su i refleksije likova povezanih s vremenom provedenim u ljetnikovcu obitelji Ramsay u razdoblju od 1910. do 1920. Prvi dio romana (Prozor) odvija se za ljetnoga dana 1910., tijekom kojega se na ladanju okuplja obitelj i njihovi gosti. Unatoč prividno ugodnom druženju za večerom, među likovima se stvaraju napetosti: glavni se sukob odvija između gospodina Ramsaya, oca obitelji, suzdržanog, krutog i samovoljnog profesora filozofije, te njegova sina Jamesa, kojega otac, unatoč željama majke, gospođe Ramsay, odbija odvesti do otočića sa svjetionikom, navodno zbog loših vremenskih prilika. Dojmljiv je i konflikt između gošće obitelji Lily Briscoe, slikarice koja započinje rad na portretu gospođe Ramsay, i mladoga filozofa Charlesa Tansleya, poklonika djela gospodina Ramsaya, koji smatra da žene nisu stvorene za velike intelektualne i umjetničke dosege. U drugome se dijelu romana (Vrijeme prolazi) opisuje protok vremena u ljetnikovcu, koji obitelj, zbog tragedija koje su im se u međuvremenu dogodile (djelomično izazvanih Prvim svjetskim ratom), više ne posjećuje. Treći se dio romana (Svjetionik) odvija deset godina od kraja prvoga, te se usredotočuje na okupljanje preživjelih likova. Ovoga puta gospodin Ramsay odvodi već odraslu djecu na izlet do svjetionika, pokazujući razumijevanje na koje nisu naviknula, a Lily Briscoe završava započeti portret u međuvremenu preminule gospođe Ramsay.

Romanom se proteže problem rodne napetosti i neravnopravnosti, posebice između gospođe Ramsay, utjelovljenja društveno prihvatljive konvencije ženstvenosti (s osobinama suosjećanja, blagosti, nesebičnosti) i njezina supruga, čiji lik simbolizira pak stereotipizirane muške osobine (racionalnost, intelektualizam, usmjerenost na sebe), koje ga otuđuju od supruge i djece. Lik Lily Briscoe pomiruje i objedinjuje te suprotnosti te utjelovljuje ideal androginog umjetničkog uma, za što se Woolf zauzimala u mnogim svojim esejima.

U naratološkome smislu romanom prevladava modernistička tehnika struje svijesti i pripovjedna polifonija: perspektive više likova nadovezuju se jedna na drugu u poetičnoj bujici rečenica, većinom iskazanih slobodnim neupravnim govorom (iznimka je drugi dio romana kojim prevladava konvencija sveznajućega pripovjedača). I u ovome se djelu razlaže tema vremenitosti, što ju je Woolf baštinila od književnoga uzora Marcela Prousta, osobito uspješno dočaravajući subjektivna sažimanja vremena (detaljnim opisivanjem pojedinih iskustava likova, osobito u prvom i trećem dijelu romana) ili pak njegova rastezanja (izostavljanjem ključnih događaja koji su se odvili tijekom više godina, naročito u drugome dijelu), kao i propitivanja smisla života u kontekstu njegove stalne mijene. I s potonjim se problemom od svih likova u romanu najbolje nosi Briscoe, koja se neumitnoj prolaznosti vremena opire, ponovno u Proustovu duhu, idejom umjetnosti kao jedinoga načina očuvanja izgubljenog iskustva

Valovi

Njezin oblikovno najeksperimentalniji, za dio kritike i najznačajniji roman Valovi (The Waves, 1931), gotovo se u potpunosti sastoji od solilokvija šestero prijatelja (Jinny, Rhoda, Susan, Bernard, Louis, Neville), koji strujom svijesti pripovijedaju priču o svome životu, kao i onomu osebujna preminula prijatelja Percivala. Podijeljen je na devet dijelova, međusobno odijeljenih sugestivnim opisima prirode te lajtmotivima valovita mora, u kojima se prikazuju različite životne faze protagonista, od njihova djetinjstva do pozne dobi. Premda umnogome slični, svaki od junaka predstavlja osobit tip čovjeka: Jinny je slobodoljubiva, senzualna i usmjerena na vlastiti društveni status, Rhoda tankoćutna i povučena, Susan određuje odnos prema majčinstvu, vlastitu gospodarstvu i prirodi, Bernard je perfekcionist i neostvareni pisac, Louis pragmatik i materijalist koji se zbog svoga australskoga podrijetla osjeća tuđincem, dok je Neville romantik, estet i pjesnik kojega privlače muškarci. Poduzetni sportaš Percival objekt je njihova obožavanja, ali i žalovanja, jer mlad pogiba pri padu s konja, čineći prazno središte pripovijesti.

Poput opetovanih motiva valova što udaraju o stijene, pripovjedne svijesti i glasovi likova uzajamno se odražavaju, kontrastiraju i kontrapunktiraju, a na trenutke čak i miješaju uporabom rodno neutralnih zamjenica, podsjećajući na strukturu glazbene partiture. Te se usporedbe dotiče i Bernard u posljednjem poglavlju romana, u potpunosti sačinjenom od njegova monologa, ističući kako je nemoguće razdvojiti identitete prijatelja koji u svojoj različitosti čine nedjeljivu cjelinu. Tematskim središtem romana stoga se najčešće smatra propitivanje fluidne naravi i (ne)mogućnosti jezičnog oblikovanja jastva, napose u kontekstu vremenitosti i intersubjektivnih odnosa.

Eseji

U nizu utjecajnih eseja najveći odjek imale su njezine duže feminističke studije u kojima promišlja ulogu žena u umjetnosti i društvu. U eseju podijeljenome na šest poglavlja Vlastita soba (A Room of One’s Own, 1929), nastalome na temelju dvaju predavanja koje je 1928. održala na Sveučilištu u Cambridgeu, kritizira patrijarhalne uvjete života i rada, smatrajući kako žena ne može postati književnicom ako nema pristup vlastitu prostoru, obrazovanju, novcu, kao i mogućnosti da neometano stvara neopterećena obiteljskim i kućanskim obvezama. Pritom se, među ostalim, dotiče života istaknutih spisateljica (Jane Austen, Aphra Behn, sestre Brontë i dr.) te iznosi hipotetski slučaj fiktivne sestre Williama Shakespearea, koja ne bi mogla ostvariti karijeru nalik njegovoj zbog bavljenja društveno nametnutim tradicionalno ženskim radom.

U epistolarnom eseju Tri gvineje (Three Guineas, 1938) kritizira ulogu obrazovnoga sustava koji, zahvaljujući promicanju patrijarhalnih vrijednosti, drži odgovornim za nastanak rata. Zauzima se za ulazak žena u obrazovne institucije i na tržište rada, odnosno sfere društva dotad predviđene za muškarce, kao i za novu obrazovnu reformu, gdje bi studenti usvajali umijeća uzajamnoga razumijevanja.

Ističe se i njezina esejistička zbirka Obična čitateljica (The Common Reader, 1925. i 1932), te mnogobrojni osvrti na književne teme, od kojih su mnogi autopoetički (Raspad esejizma – The Decay of Essay-Writing, 1905; Gospodin Bennett i Gospođa Brown – Mr. Bennett and Mrs. Brown, 1924; Fikcionalni lik – Character in Fiction, 1924; Poezija, fikcija i budućnost – Poetry, Fiction and the Future, 1927; Nova biografija – The New Biography, 1927; Zašto današnja umjetnost slijedi politiku – Why Art Today Follows Politics, 1936., i dr.).

Ostala važnija djela

Od ostalih se pripovjednih djela ističe genealoški roman Godine (The Years, 1937), o zbivanjima u obitelji Pargiter u razdoblju od 1880-ih do 1930-ih, te metaroman s dramskim elementima Između činova (Between the Acts, posmrtno 1941), o procesu pripreme i izvedbe tročinske drame.

Pisala je i oblikovno hibridna djela u kojima se unutar pripovjednoga okvira poigravala žanrom biografije: satirički roman Orlando: životopis (Orlando: A Biography, 1928), o avanturama androginog pjesnika/inje koji/a tijekom stoljeća mijenja rod, susreće književne klasike i propituje povijesnu zadanost rodnih uloga, parodijsko prozno djelo Flush: životopis (Flush: A Biography, 1933), ispripovijedano iz perspektive psa engleske pjesnikinje Elizabeth Barret Browning, te nekonvencionalna biografija preminuloga prijatelja, utjecajnoga likovnog kritičara Rogera Fryea (Roger Frye: A Biography, 1940).

Pozornost kritike i čitateljske javnosti privukle su i njezine kratke priče, kao i dnevnički zapisi i pisma, posmrtno objavljeni u višesveščanim kritičkim izdanjima.

Recepcija u Hrvatskoj

U hrvatskoj književnoj kritici percipirana je ponajprije kao modernistička spisateljica, uz Jamesa Joycea i Williama Faulknera upamćena po virtuoznoj uporabi modernih narativnih tehnika (struja svijesti, unutarnji monolog), čija su djela u izrazitu odmaku od proznih konvencija XIX. stoljeća.

Od važnijih prijevoda ističu se Godine (Josip Torbarina, 1946), Svjetionik (Tomislav Ladan, 1974), jedan od hrvatskih prijevodnih vrhunaca moderne svjetske proze, Gospođa Dalloway (Mate Maras, 1981), Orlando: životopis (Jasenka Šafran, 2000), Valovi (Iva Grgić, 2007) i Flush: biografija (Sanja Lovrenčić, 2017).

U novije je doba prepoznata kao autorica osobito feminističkoga usmjerenja, pri čemu se ističu recentniji prijevodi njezinih djela u izdanjima Centra za ženske studije u Zagrebu (prevoditelji Marina Leustek, I. Grgić i Lovro Škopljanac): Vlastita soba (2003), Tri gvineje (2004), Obična čitateljica (2005), Pisma Viti (2008), Između činova (2009), Gospodin Benett i Gospođa Brown (2010), Jakobova soba (2011), Noć i dan (2012) i Izlazak na pučinu (2013).

Citiranje:
Woolf, Virginia. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 3. 7. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=66348>.