Z. 1. Dvadeset i deveto slovo, pretposljednje, hrvatske latinice za zvučni dentalni spirant /z/, te posljednje (dvadeset treće) klasične latinske i (dvadeset šesto) međunarodne latinice, silabičkoga hrvatskog naziva ze. Podrijetlo vodi iz starosemitskoga slova zajin, u tamošnjem alfabetu sedmoga po redu, kojemu kronološki prethodi egipatski hijeroglif s vjerojatnim prikazom neke vrste oružja (mača ?) ili stabla masline, zasuna. U feničkom pismu ima oblik dviju usporednih vodoravnih linija, spojenih okomitom crtom, koja se može pružati i koso. U starim grčkim pismima oblik je vrlo sličan, stoji u alfabetu također na sedmome mjestu i naziva se zeta. Tek u klasičnome grčkom pismu standardizirat će se oblik gdje se okomita linija spušta s desnoga kraja gornje linije prema lijevomu kraju donje. Minuskula ζ razvila se u jonskome alfabetu i odatle je fiksirana u klasičnome. Glasovna se vrijednost zete mijenjala: isprva je označavala suglasničku skupinu /zd/, zatim /dz/, te naposljetku /z/. Preko etrurskoga, oskičkoga i umbrijskoga pisma prihvaćeno je u lat. pismu za glas /z/ (zet), prije nego što je ondje počeo djelovati glasovni zakon rotacizam (z > r; npr. amaze > amare), pa se z nastavilo pisati samo u grčkim riječima (zephyrus, zona). Oko 300. pr. Kr. isključeno je sa sedmoga mjesta abecede, te je, u I. st. pr. Kr. ponovno uvršteno, ali na sam njezin kraj. Minuskulizacijom, u nacionalnim srednjovjekovnim latiničkim pismima, vodoravne linije postaju opuštenije, valovitije, pa se čak (osobito donja) i izbacuju izvan osnovnoga slovnoga polja. Crtica koja katkad u minuskuli (npr. u gotici), a i u suvremenom kurzivnom pisanju, po sredini presijeca kosu liniju evocira takvu razvedenost. U glagoljici i ćirilici tomu slovu odgovara slovo zemlji. Stari hrvatski pisci tim su slovom, osim glasa /z/, bilježili i glasove s (npr. zazpal »zaspal«, J. Mulih 1742), š (npr. proztchenya »prošćenja«, Josip Ernest Matijević 1802), ž (npr. ziuota »života«, M. Marulić 1521).
Glas z u hrvatskom je jeziku piskavi zubni (dentalni) ili alveolarni tjesnačnik (frikativ). Potječe od praslavenskoga *z (npr. gnijezdo < praslav. *gnězdo), što je većinom poteklo od indoeur. *s ispred zvučnih suglasnika. Dolazi i od praslavenskoga *dz, koje je poteklo od *g po drugoj palatalizaciji (npr. zvijezda < *dzvězda < *gvězda), a pojavljuje se i u posuđenicama, npr. zoologija (< grč.), zenit (< arap.), zebra (< port.), zumbul (< tur. < perz.) i dr.
2. U matematici, znak (Z) za skup cijelih brojeva; znak (z) za nepoznanicu i varijablu, te oznaka aplikate pravokutnoga koordinatnog sustava.
3. U mjeriteljstvu, znak (Z) predmetka zeta- za tvorbu znaka decimalnoga višekratnika jedinice; znak (z) predmetka zepto- za tvorbu znaka decimalnoga nižekratnika jedinice.
4. U fizici, znak (Z) za impedanciju i atomski broj.
