struka(e):
Zagajewski, Adam
poljski pjesnik i esejist
Rođen(a): Lavov, 21. VI. 1945.
Umr(la)o: Krakov, 21. III. 2021.

Zagajewski [zagaje'fsk’i], Adam, poljski pjesnik i esejist (Lavov, 21. VI. 1945Krakov, 21. III. 2021). Istaknuti predstavnik poljskoga pjesničkoga pokreta novi val (Nowa Fala) ili »Generacija ʼ68« koji je, za stvaralačkoga razdoblja provedenoga u emigraciji, stvorio jedan od najznačajnijih opusa refleksivne poezije u suvremenoj europskoj književnosti.

Novovalno razdoblje: književni početci i ranije zbirke

S obitelji se brzo nakon rođenja iselio iz rodnoga grada koji je bio pripojen SSSR-u. Kao pjesnik javio se 1967., sljedeće godine pridružio se pjesničkoj skupini Sada (Teraz), jezgri novoga vala. Diplomirao je psihologiju i filozofiju u Krakovu, gdje je 1968–75. predavao na rudarsko-metalurškoj akademiji. Iako mu se rane zbirke Proglas (Komunikat, 1972) i Mesnice (Sklepy mięsne, 1975) odlikuju istančanim lirskim izrazom, u manifestu novoga vala Nepredočeni svijet (Świat nieprzedstawiony, 1974., u koautorstvu s Julianom Kornhauserom) zagovarao je pjesništvo okrenuto zbilji, otklon od poetskoga formalizma te opravdanost društvenoga angažmana. Nakon što je 1975. potpisao proturežimsko Pismo 59, zabranjeno mu je objavljivati te mu je dio opusa tiskan u konspiraciji, a on je živio isprva kao stipendist u zapadnome Berlinu (1979–81), potom od 1983. u emigraciji u Parizu. U međuvremenu piše romane Toplo, hladno (Ciepło, zimno, 1975), Apsolutni sluh (Słuch absolutny, 1979) i Tanka crta (Cienka kreska, 1983), u kojima je, s očitim autobiografskim referencijama, zaokupljen propašću egzistencije intelektualca i umjetnika u sustavu društvenih vrijednosti obilježenih isključivošću.

Pariško-američko razdoblje

U Parizu uređuje književni časopis Zeszyty Literackie te objavljuje zapaženu zbirku Pismo: oda mnoštvu (List: Oda do wielości, 1983) koja je prepoznata kao reakcija na politički pokret Solidarnost i društvenu represiju za izvanrednoga stanja u Poljskoj 1981−83. te mu donosi širu europsku recepciju. Tematski kompleks povezan s Poljskom, osobito rodni Lavov i Gliwice, grad rane mladosti, te Krakov, u kojem se intelektualno formirao, trajna su nadahnuća Zagajewskoga u najvažnijem razdoblju stvaralaštva, a potreba da pronađe primjeren lirski oblik emocionalnoj apoteozi grada kao metafore čovjekove potrage za ishodištem i smislom doseže vrhunac u istaknutoj zbirci Putovati u Lavov i druge pjesme (Jechać do Lwowa i inne wiersze, 1985). U njoj, kao i u zbirkama Platno (Płótno, 1990) i Ognjena zemlja (Ziemia ognista, 1994), gdje do izražaja dolazi slobodni stih na granici proznoga izričaja i ekonomične metaforike, najpotpunije zaokružuje stalne motive (putovanje i kretanje, urbani krajolik i simboli gradskoga života, mjesta pamćenja i tradicije poput knjižnica, muzeja i groblja, ambivalencija svjetla i tame, arhetipi vatre i vode, dodiri i sudari materijalnoga i duhovnoga). Temeljeno na podvojenosti između zbiljskih toponima i referencija te introspektivna egzistencijalizma, pjesništvo Zagajewskoga odlikuje se umješnim prijelazom između dviju krajnosti – apelativan govor, subverzivan i skeptički odnos prema lirskim izričajnim konvencijama, premreženost aluzijama i referencijama na politički diskurs, izravne ironijske komentare društvene zbilje postupno je zamijenila kontemplativna refleksivnost, motivski i dalje oslonjena na predmetnost svakidašnjega života. Pjesničke je preokupacije razvijao i u esejističkoj prozi, koja nastaje usporedno, često kao komentar ili anticipacija tema i postupaka, autobiografskih motiva i aluzija te daljnjeg propitivanja metafore izmještenosti i izgubljena zavičaja (Solidarnost i samoća − Solidarność i samotność, 1986; Dva grada − Dwa miasta, 1991; U stranoj ljepoti – W cudzym pięknie, 1998).

Povratak u domovinu i kasno razdoblje

Nakon što je od 1988. živio usporedno u Parizu i SAD-u (gdje je na sveučilištima u Houstonu i Chicagu predavao kreativno pisanje), a u Poljskoj djelovao od 1991., konačno se u domovinu vratio 2002. nastanivši se u Krakovu. U kasnim je zbirkama (Powrót − Povratak, 2003; Antene – Anteny, 2005; Nevidljiva ruka − Niewidzialna ręka, 2009; Asimetrija − Asymetria, 2014; Pravi život – Prawdziwe życie, 2019) razvidno ublažavanje apelativnosti i intencionalnosti diskursa te melankolični intimizam i elegijski pristup općim temama sjećanja i nostalgije, dok se u esejima (Obrana gorljivosti − Obrona żarliwości, 2002; Pjesnik razgovara s filozofom − Poeta rozmawia z filozofem, 2007; Poezija za početnike − Poezja dla początkujących, 2017) postupno sve više posvećivao pitanjima književnih poetika i mehanizama pisanja.

Recepcija

Izvan kanonskoga statusa u matičnoj književnosti i srednjoeuropskome kulturnome krugu, zahvaljujući prijevodima na njemački, francuski i engleski, tijekom 1980-ih stekao je međunarodnu čitanost i priznanje.

Na hrvatskome jeziku, uz izbore u antologijama Plejada poljskih pjesnika XX. stoljeća (1997., prijevod Pero Mioč) i Gost u kući (2006., Zdravko Malić), objavljene su mu zbirke Nevidljiva ruka (2013) i Asimetrija i pravi život (2021), obje u prijevodu Đurđice Čilić.

Citiranje:

Zagajewski, Adam. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/zagajewski-adam>.