Zapadne strane, srednjovjekovno bosansko područje oko južnobosanskih kraških polja (Duvanjskoga, Livanjskoga, Kupreškoga i Glamočkoga polja), između srednje Bosne na sjeveru, Hercegovine na istoku te Hrvatske (Dalmacije) na zapadu i jugu. Na tom su prostoru postojale tri stare hrvatske županije: Hlivno (Livno) na području istoimenoga polja s gradom Bistricom, Duvno na prostoru istoimenoga polja s gradom Duvnom i Kupreškoga polja te Glamoč na području istoimenoga polja s gradom Biogradom (danas Glamoč). Pod bosansku vlast to je područje došlo za vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, i ostalo sve do 1357., kada ga je bosanski ban i kralj Tvrtko I. Kotromanić morao ustupiti hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I. Anžuvincu. Pod vlašću njegovih nasljednika Zapadne strane ostale su tek do 1382., kada ih je Tvrtko I. osvojio te upravu nad njima prepustio vojvodi V. Vukoviću Kosači. Nakon Tvrtkove smrti Zapadne strane bile su podijeljene na posjede bosanskih velikaša i plemića. Bivšom Glamočkom i dijelom Duvanjske županije zagospodarili su Klešići, Kotromanovići i Hrvatinići, drugim dijelom Duvanjske županije Semkovići, dok je područje Livanjske županije bilo podijeljeno između Galešića, hrvatskog plemena Čubranića i H. Vukčića Hrvatinića. Dijelovi Zapadnih strana pali su nakratko pod osmansku vlast 1463., ali su do kraja te godine bili oslobođeni i stavljeni pod vlast hrvatsko-ugarskoga kralja Matije Korvina koji je za pruženu pomoć prepustio Livno V. Hercegoviću Kosači. To je područje potpalo pod osmansku vlast između 1485 (pad Livna) i 1527 (pad Biograda) i bilo postupno uključivano u Bosanski, odnosno Hercegovački i Kliški sandžak.
