TRAŽI DALJE:
STRUKE:

zaštita bilja

zaštita bilja (fitomedicina), mjere koje se provode radi zaštite poljoprivrednoga, šumskoga, ukrasnoga i drugoga bilja od bolesti, štetnika i korova tijekom rasta u polju, šumi, klijalištu i stakleniku te zaštite plodova, sjemena, gomolja, reznica i korijenja u trapovima, skladištima i silosima. Primjena mjera zaštite pridonosi osiguranju visoke proizvodnje u intenzivnoj poljoprivredi i šumarstvu. U širem smislu, zaštita bilja obuhvaća zaštitu od štetnoga utjecaja biotskih faktora (virusi, bakterije, fitoplazme, gljive, glistaci, kukci, ptice, glodavci) i abiotskih faktora (tuča, niska i visoka temperatura, suša, suvišna vlaga, nedostatak hraniva, imisije).

Prvi tragovi zaštite bilja nalaze se u starih Egipćana, Asiraca, Babilonaca, Kineza. U Kini je oko 1000. pr. Kr. bio izdan carski nalog kojim se naređuje uništavanje skakavaca. Grci su uskladišteno žito miješali s pepelom, kredom i sličnim tvarima kako bi ga zaštitili od žižaka. Rimljani su za mnoge biljne bolesti upotrebljavali sredstvo od muljevine maslina pod nazivom amurka; sjeme su prije sjetve močili u urin pomiješan s vodom, u ulje, smole, masti, amurku ili ga prali morskom vodom. Sve do novijega doba seljaci su bacali sjeme žitarica kroz vatru. Sredinom XVIII. st. preporučivalo se u Francuskoj močenje sjemena pšenice u modroj galici, što u praksi nije bilo prihvaćeno. Oko 1800. za zaštitu bilja upotrebljavala su se različita sredstva (kuhinjska sol, alaun, vapneno mlijeko, Glauberova sol, zelena galica, sumpor, solna kiselina), iako nisu bili poznati uzroci biljnih bolesti. Razvojem prirodnih znanosti, posebno kemije, potkraj XIX. st. počele su se provoditi mjere zaštite bilja na znanstv. osnovi, pošto su proučeni uzroci oštećenja i bolesti biljaka.

Zaštita bilja provodi se na više načina. Kako mnogi uzročnici bolesti ostaju u tlu (uzročnici pjegavosti lišća šećerne repe, raka krumpira, truleži korijena i prizemnoga dijela vlati pšenice), gdje žive i štetnici (oblići, repine pipe, buhači), plodored je vrlo važna mjera za zaštitu kultura. Jednako vrijedi i za borbu protiv korova. Vrijeme sjetve također je važno: kasnijom sjetvom ozimih žitarica izbjegavaju se jaki napadi uzročnika polijeganja; ranijom sjetvom šećerne repe smanjuje se napad buhača i repine pipe. Uzgoj otpornih sorti najekonomičniji je način zaštite kulturnih biljaka od bolesti. Uzgojem sorti pšenice koje ranije dozrijevaju izbjegava se jači napad hrđâ. Hibridi kukuruza koji ranije dozrijevaju ne obole jače od truleži klipa. Uzgojem sorti voćaka i vinove loze s debljom i čvršćom pokožicom ploda smanjuje se napad uzročnika truleži. Sadnjom europske loze, cijepljene na američku podlogu, sprječava se štetan napad trsova ušenca (→ filoksera). Karantenske mjere za zaštitu bilja sprječavaju unošenje i širenje bolesti, štetnika i korova kojih u određenoj državi nema. Mehaničke mjere, npr. skupljanje i uništavanje štetnih kukaca, krčenje i spaljivanje bolesnih stabala (u voćnjaku, šumi), uništavanje biljnih ostataka (npr. zaoravanjem), smanjuju infekciju sljedeće godine. Biološke mjere obuhvaćaju upotrebu životinjskih i biljnih organizama koji aktivno, s obzirom na svoja svojstva, smanjuju broj štetnih životinja ili nametničkih biljaka ili ih potpuno uništavaju. U tu se svrhu koriste različiti grabežljivci te nametnici životinjskoga ili biljnoga podrijetla, npr. mikroorganizmi (Bacillus thuringiensis, B. popilliae, Coccobacillus acridiorum), kukci supernametnici (ose najeznice, muhe gusjeničarke, mošusni gusjeničar, riđi šumski mrav), ptice (sjenice, jastreb mišar, sove), sisavci (mačka, jež). Kemijske mjere najučinkovitiji su, ali i najskuplji način zaštite bilja od bolesti, štetnika i korova. Upotreba kem. sredstava za zaštitu bilja jedan je od gl. uvjeta za postizanje stalnih i visokih uroda poljoprivrednoga i šumskoga bilja. Što je proizvodnja intenzivnija, to je upotreba kem. sredstava nužnija i opravdanija. Sredstva za zaštitu bilja (→ pesticidi) upotrebljavaju se u obliku prašiva, močivih prašiva (za suspenzije), tekućina (za emulzije), plinova (fumiganti) i dr. Zaštita bilja pesticidima počinje zaštitom sjemena od nametnika i štetnih kukaca prigodom sjetve i u skladištima. Kako bi se bilje zaštitilo od štetnih mikroorganizama i kukaca koji se nalaze u tlu, u njem se suzbijaju uzročnici bolesti (dezinfekcija) i kukci (dezinsekcija). Bilje se tijekom rasta štiti pesticidima. Oni se primjenjuju s pomoću strojeva za tretiranje (prskanje, orošavanje i dr.), i to prskalicama (leđne, zaprežne, motorne, zaprežno-motorne, traktorske, samohodne, atomizeri) i prašilicama (ručne, leđne, zaprežne, traktorske, samohodne). Za zaštitu poljoprivrednoga i šumskoga bilja pesticidima na velikim površinama, za prskanje i zaprašivanje upotrebljavaju se zrakoplovi i helikopteri. U novije se doba sve više upotrebljavaju herbicidi zbog nedostatka radne snage potrebne za plijevljenje. Upotreba pesticida opravdana je u sadašnjoj intenzivnoj proizvodnji, ali nosi i rizike: onečišćenje tla, štetno djelovanje na korisna bića, moguć ostatak pesticida u poljoprivr. proizvodima i dr. Unatoč tomu, zbog potrebe za sve većom proizvodnjom hrane za rastući broj ljudi u svijetu, pesticidi se danas općenito i posvuda upotrebljavaju. Postoji više uspješnih pokušaja da se oni zamijene drugim načinima zaštite (daljnja selekcija otpornih sorti, upotreba feromona, atraktanata, repelenata i dr.), no te mjere još nisu dovoljno razvijene za veći broj bolesti i štetnika.

U pogledu korištenja metoda i sredstava za zaštitu bilja pristupi su različiti, pa se razlikuju konvencionalna, integrirana i ekološka zaštita bilja. U konvencionalnoj zaštiti bilja dopuštena je primjena svih registriranih sredstava za zaštitu bilja. Unatoč tomu, ona nije dovoljno uspješna u sprječavanju gubitaka što ih nanose štetnici, a troši veliku količinu zaštitnih sredstava, zbog čega je skupa i ekološki nepovoljna, a katkad i nerentabilna. U integriranoj zaštiti bilja dopuštena je primjena odabranih, ekološki prihvatljivijih sredstava za zaštitu bilja, oslanjanjem na prognozu pojave štetnika. Kem. pripravci primjenjuju se kada su iscrpljene sve druge mogućnosti zaštite, kada prijeti šteta koja je veća od zbroja troškova i ekološke štete, ako nema opasnosti od trovanja ljudi i korisnih životinja te od smanjenja biol. raznovrsnosti, ako nema opasnosti od zagađivanja okoliša, a minimalna je opasnost od onečišćenja okoliša. U ekološkoj zaštiti bilja praktički se koriste sve metode koje predviđa i integrirana zaštita, ali je primjena kem. sredstava za zaštitu bilja (uz nekoliko iznimki) zakonom zabranjena.

Citiranje:
zaštita bilja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 12. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=66933>.