STRUKE:

zavisna rečenica

zavisna rečenica, rečenica koja se uvrštava u glavnu rečenicu i zajedno s njom tvori zavisnosloženu rečenicu. S obzirom na rečenični dio umjesto kojega se zavisna rečenica uvrštava, zavisne rečenice dijele se na predikatne – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto imenskoga predikata (npr. On je da bolji ne može biti.), subjektne – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto subjekta (npr. Tko voli, nek’ izvoli.), objektne – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto objekta (On vidi što ona radi.), atributne – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto atributa (On je zavolio djevojku koja voli životinje.), priložne – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto priložne oznake. Neki autori uvode i apozicijske zavisne rečenice, koje se od atributnih razlikuju po tome što pružaju samo dodatnu obavijest, a ne određuju imensku riječ. U pismu se one od atributnih rečenica razlikuju po zarezu (rečenica On je zavolio Šteficu, koja se toliko oko njega trudila. apozicijska je za razliku od rečenice On je zavolio djevojku koja se toliko oko njega trudila. koja je atributna jer zavisna rečenica određuje koju djevojku). Priložne rečenice dijele se s obzirom na to koju priložnu oznaku zamjenjuju. Tako razlikujemo ove najčešće vrste priložnih rečenica: mjesne – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto priložne oznake mjesta (Svi se vesele gdje god dođe.), vremenske – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto priložne oznake vremena (Čim dođe, zavlada veselje.), načinske – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto priložne oznake načina (Uvijek radi kao da mu se ne da.), uzročne – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto priložne oznake uzroka (Svi ju vole jer je tako dobra.), namjerne – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto priložne oznake namjere (Dala nam je bombone da bismo ju zavoljeli.), pogodbene – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto priložne oznake pogodbe (Ako budeš učila, proći ćeš na ispitu.), posljedične – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto priložne oznake posljedice (Toliko radi da mora dobiti promaknuće na poslu.), dopusne – zavisna rečenica uvrštava se na mjesto priložne oznake dopuštanja (Prošao je na ispitu iako nije učio.). Kako bi se izbjegla dvoznačnost u nazivlju, bolje je upotrebljavati naziv zavisna surečenica i nazive mjesna surečenica, vremenska surečenica itd. Ako se tako ne postupa, nazivi mjesna, vremenska, načinska rečenica itd. višeznačni su jer mogu označavati načinsku zavisnosloženu rečenicu i načinsku zavisnu surečenicu. Stoga je, kada je riječ o rečenici koja je dijelom zavisnosložene rečenice, bolje govoriti o surečenici.

Citiranje:
zavisna rečenica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 28. 1. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=66970>.