Zeljković, Branislav, hrvatski pjesnik i kritičar (Novi Pavljani kraj Bjelovara, 27. I. 1927 – Zagreb, 11. I. 2002). Slavistiku diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao srednjoškolski profesor. Jedan je od najplodnijih književnih kritičara krugovaškoga naraštaja. U zbirci Sfere (1970) metafizičko-esejističkim diskursom pokušava doprijeti do smisla i predmetnosti svijeta. Nastavljajući ujevićevsko »svemirsko pobratimstvo«, preuzima Šopov model svemira podijeljenog između tjelesnog i duhovnoga, Boga i Ništavila, postavljajući pitanje o krajnjem jedinstvenom ishodištu i odredištu. Stihovi su mu metafizičke naravi: kozmički eros nadaje se kao pokretač stvaranja i akta stvaranja. U zbirci Dvoboj (1999) bavi se sumornim raspoloženjima (tematizira smak svijeta, pomor i opustošenje). Posmrtno su mu objavljene pjesnička zbirka Mjesečina i krater (2002), svojevrsni spoj mitologema, filozofskih, kozmogonijskih elemenata i transcendencije, te knjiga eseja Traženje ljepote (2002), pisanih u razdoblju 1952–69., u kojima se bavio interpretacijom pjesničkih tekstova i opusa (N. Šop, A. G. Matoš, N. Milićević, D. Tadijanović, V. Popović, R. Marinković) te propitivanjem smisla interpretacije poezije i njezinim temeljnim principima. Prevodio je s francuskoga.
