Zeyer [ze'jer], Julius, češki književnik (Prag, 28. III. 1841 – Prag, 29. I. 1901). U književnosti se javio 1870-ih u okružju protomoderne (naraštaja okupljena oko časopisa Lumír). U prozama neoromantičke fakture, motivski i tematski raznovrsnima, radnja kojih se većinom odvija u egzotičnim predjelima mitske prošlosti i dalekih zemalja, isticanjem vrlina karakternih i hrabrih junaka, kritizirao je prizemnu svakodnevicu češkoga građanstva obuzetoga stjecanjem imetka. U narativnoj epskoj poeziji (u blank verseu) opjevao je mitsku prošlost češkoga naroda. Utjecao je na hrvatsku književnost moderne. Važnije knjige stihova: Vyšehrad (1880), Iz ljubavnih ljetopisa (Z letopisů lásky, I–IV, 1889–92), Karolinška epopeja (Karolinská epopeja, 1896); romani: Jan Maria Plojhar (1891), Dom Kod potonule zvijezde (Dům U tonoucí hvězdy, 1894); drama Raduz i Mahulena (Radúz a Mahulena, 1898).
