zvučnost, prisutnost titranja glasnica prilikom izgovora govornih glasova. Relevantno je fonološko obilježje u gotovo svim jezicima svijeta. Uobičajeno je u fonološkim sustavima pojedinih jezika da su zvučni segmenti u oprjeci s bezvučnima. Tako su, primjerice, zvučni suglasnici /b, d, g, z/ u hrvatskome u oprjeci sa svojim bezvučnim parnjacima /p, t, k, s/, koji imaju isti način i mjesto tvorbe, ali za razliku od njih nisu zvučni. Različiti jezici koriste se u razlikovne svrhe različitim tipovima zvučnih glasova. Prisutnost ili odsutnost obilježja zvučnosti bitno određuje fonološku narav segmenata utoliko što o njoj ovisi podložnost pojedinoga segmenta nekim fonološkim pravilima. Kategorija glasova koji su spontano ozvučeni u fonologiji se naziva zvonkim glasovima ili sonantima (→ sonant) i obuhvaća samoglasnike, poluvokale /j/, /w/, nazale, poput /m/ i /n/, te likvide, poput hrvatskih suglasnika /r/ i /l/. U malobrojnim jezicima postoji i relevantna oprjeka po zvučnosti među nazalima i likvidama (npr. u velškom).
