STRUKE:

ženski pokreti

ženski pokreti, društveni pokreti brojnih orijentacija koji polazeći od načela jednake vrijednosti (jednakosti) žena i muškaraca nastoje ukinuti sve oblike diskriminacije žena u društvu. Povijest ženskih pokreta može se podijeliti u tri temeljna razdoblja (vala): predsufražetski i sufražetski pokreti (prvi val), neofeministički pokreti (drugi val) i postmoderni ženski pokreti (treći val). Dok je filozofsko-polit. misao sve do XIX. st. većinom smatrala da su žene po prirodi inferiorne muškarcima, a žensku podređenost držala »prirodnom« (npr. J. Locke, J.-J. Rousseau), neki su filozofi (A. Condorcet, C. A. Helvetius, J. S. Mill) i neki socijalisti utopisti (Ch. Fourier) smatrali da žene moraju imati ista građ. prava kao i muškarci. Potonji su smatrali da se »priroda« žena ne može izvoditi iz njihova društveno uvjetovana ponašanja.

Za Francuske revolucije, feministice Francuske, Velike Britanije, SAD-a i Njemačke pisale su rasprave zastupajući ženska prava i jednaku polit. participaciju za žene. Liberalni feminizam suprotstavio je temeljne koncepte liberalizma podčinjavanju žena. Najveći uspon prvoga vala ženskih pokreta završen je masovnom ženskom mobilizacijom za ostvarivanje prava glasa (sufražetski pokret).

Jezgru ranih ženskih pokreta činile su: Francuskinje Jeanne Deroin, Pauline Roland i Jenny d’Héricourt; Njemice Louise Otto, Mathilde Franziska Anneke i Louise Aston; Engleskinje Anne Knight, Harriet Taylor Mill, Bessie Rayner Parkes i Barbara Leigh Smith Bodichon; Amerikanke Lucretia Mott, Elizabeth Cady Stanton i Paulina Wright Davies; šved. književnica Fredrika Bremer i »međunarodna feministica« Ernestine Rose (kako je sama sebe nazivala). One su zastupale punu polit. participaciju žena, ne samo pravo glasa nego i sve ostale aktivnosti polit. života koje su bile dostupne muškarcima. U traženju jednakih prava inzistirale su na »ženskim pravima«, što je podrazumijevalo zaštitu od bračnoga silovanja, pravo na rastavu braka i dobivanje skrbništva nad djecom, jednako kao i pristup obrazovanju i profesijama. Kritizirale su prostituciju kao izravni rezultat nepravednog ekon. sustava koji prisiljava žene na bavljenje degradirajućim i slabo plaćenim poslovima. Tvrdile su i da su mnogi »ugledni« brakovi legalna prostitucija u kojoj se žene, bez ikakvih drugih mogućnosti p(r)odaju muškarcu (suprugu). Držale su da su žene jednake muškarcima i različite od njih te inzistirale na tom da društva ne mogu pravedno funkcionirati sve dok »ženska polovica čovječanstva« ne bude imala u njem svoj puni udjel.

Eur. feministice uspjele su organizirati međunar. udruženja; 1868. Marie Goegg utemeljila je Međunarodnu asocijaciju žena, a 1888. započelo je rad Međunarodno vijeće žena (ICW), izvorno sastavljeno od europskih i izvaneuropskih predstavnica (SAD, Kanada, Australija, Južna Amerika, az. skupine i dr.), ali je ono ostalo konzervativno, elitističko i eurocentrično. U prvim desetljećima XX. st. feministice su se podijelile u dvije temeljne skupine: jednu su činile pripadnice srednjeg i bogatijega sloja, a drugu socijalist. skupine s pripadnicama iz radničke klase. God. 1907. njem. revolucionarka i feministica Clara Zetkin organizirala je Socijalističku žensku internacionalu, koja se borila za pravo glasa, jednake plaće i sigurno majčinstvo, te proglasila 8. ožujak međunar. praznikom – Danom žena. I. svj. rat prekinuo je međunar. feministički razvoj. Dvije suparničke udruge – Zetkinina Internacionala i znatno brojniji Međunarodni ženski kongres pod vodstvom niz. liječnice Alette Jacobs – susrele su se u Europi 1915. pozivajući na mir. Kao odgovor na polit. rasizam toga doba osnovano je i Međunarodno vijeće žena obojenih rasa.

Međunarodni ženski pokret mirovao je i za II. svj. rata, a starije ženske organizacije održale su se sve do 1950-ih. Premda je nakon II. svj. rata Eleanor Roosevelt nastojala usmjeriti pozornost na ženska pitanja i pomoći osnivanje posebne komisije UN-a za položaj žena, međunarodne su rezolucije prošle nedjelotvorno. Međunarodna organizacija rada ratificirala je jednake plaće za isti rad 1951., ali njezine deklaracije nisu primjenjivane u praksi ni u sljedećim desetljećima. Situacija se korjenito promijenila u drugoj polovici 1960-ih, kada je izrastao novi pokret za oslobođenje žena u SAD-u i naglo se proširio Zapadnom Europom. Taj novi ženski pokret (neofeminizam) stvorile su aktivistice koje su procijenile da im ni demokracija ni socijalizam nisu donijeli jednakost i pravdu.

Neofeministički pokret pojavio se kao svjesna reakcija na nejednak status i/ili diskriminacijsko vrjednovanje rodova, te činjenicu primarnoga društv. položaja muškaraca i sekundarnoga položaja žena (Simone de Beauvoir). Potaknut radovima Simone de Beauvoir, Betty Friedan, Shulamith Firestone, Kate Millett, Ann Oakley, Sherry B. Ortner, Michelle Z. Rosaldo, Mary Daly, Adrienne Rich, Juliet Mitchell, Zillah Eisenstein, Andree Dworkin i dr. tek je neofeminizam s novim društv. promjenama 1960-ih uspio promaknuti socijalni i polit. položaj žena u smjeru ravnopravnosti. Ženski pokreti drugoga vala poduzeli su soc. pothvate u nizu društv. pitanja: ljudskim pravima, soc. skrbi, polit. participaciji, afirmaciji rasnih, manjinskih i alternativnih skupina, ukidanju diskriminacije u obrazovanju, zapošljavanju, reproduktivnim pravima, nasilju u obitelji, itd. Sve je to pridonijelo osnaživanju društv. položaja žena u vodećim demokracijama Zapada, ali i šire, te porastu struja feminističkih orijentacija. Ženski pokreti i struje neofeminizma razlikuju se međusobno po strategijama, taktici i polazištima; većina ih je liberalne, socijalističke i kulturalne orijentacije, unutar kojih su karakteristični i crni ženski pokreti, feminističke teologije te ekofeminizmi.

Od 1990-ih razvijaju se i struje novih identiteta – postmoderni ženski pokreti (cyber feminizmi, teorije stajališta, dekonstrukcije, identiteta, ženski pokreti Trećega svijeta, postkolonijalne teorije itd.) koji odbacuju sve koncepte povezane s muškim razumom usmjerenim na manipulaciju i kontrolu svijeta te unificiranim načinima objašnjavanja položaja žena u društvu, uključujući i konvencionalne feminizme. Te struje ohrabruju prihvaćanje različitih gledišta kao jednakovrijednih, imajući na umu uvjetovanost raznolikih teorijskih pristupa i praksi pokreta u društvenim i kult. prilikama pojedinih zemalja. Drže da su žene kao društv. skupina nehomogene (postoje različite skupine: rasne, klasne, seksualne orijentacije, različite dobi i statusa) pa ne može biti ni jedinstvenoga pojma »žena«, pa ni jedinstvena feminizma. U postmodernoj teoriji, središnje su teme različitosti – rasa, spolova, dobi, kulture – i dekonstrukcije – višestrukih subjekata u višestruko podijeljenom društvu. Za razliku od prethodnih pristupa, postmoderni pokreti smatraju da je ženske ciljeve moguće ostvarivati na drukčije načine, primjerice, korištenjem jezika umjesto mogućnosti zapošljavanja ili oslobađanja od bioloških ograničenja i kućanskih poslova. Cilj je tih pristupa dekonstrukcija »falocentričnoga jezika« i muškoga shvaćanja svijeta u binarnim kodovima (racionalno/emocionalno, aktivno/pasivno, kultura/priroda, muško/žensko itd.), te kritika svih onih jezičnih projekcija koje nisu u stanju predstaviti žensko razumijevanje svijeta (Hélène Cixous, Luce Irigaray, Helen Haste). Postmoderni feminizmi ohrabruju prihvaćanje različitih tipova muškosti i ženskosti. Neke kritičarke optužuju postmoderne feminizme da postižu suprotne efekte gubeći iz vida druge izvore društv. nejednakosti i tlačenja – npr. nasilja, klasnih nejednakosti, razlika u plaćama, mogućnostima zaposlenja itd. – te da ih pogrješno svode na razlike u korištenju jezika.

Citiranje:
ženski pokreti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 21. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67693>.