STRUKE:

Žižić, Bogdan

Žižić, Bogdan, hrvatski filmski i televizijski redatelj i scenarist (Solin, 8. XI. 1934Zagreb, 29. IV. 2021). Diplomirao je 1957. na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Zagreb filmu kao dramaturg 1960–64. te direktor 1984–90. Od 1964. bavi se filmskom režijom, istaknuvši se kao jedan od vodećih, međunarodno nagrađivanih hrvatskih redatelja kratkometražnih filmova – igranih, s elementima nadrealizma (Madeleine, mon amour!, 1971; Šala, 1973; Posljednja utrka, 1975) i dokumentarnih, u kojima se mogu prepoznati dva važnija tematska interesa: novija hrvatska povijest i osobna svjedočenja (Jasenovac, 1966; Goli otok, 1994; Damnatio memoriae ili udar na sjećanje, 2000; Jedna vukovarska priča, 2002; Vlado Gotovac – moj slučaj, 2008; Jasenovački memento, 2016) te likovna umjetnost i život umjetnika (Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu, 1985; Emanuel Vidović, 1989; Celestin Medović, 1991; Alfred Pal, 1993; Vlaho Bukovac, 1994; Dragi Vincent, 2006; Leo Junek – slikar s dvije domovine, 2009; Miroslav Kraljević, 2014). Najveće domete je pritom postigao u filmovima bez dijaloga ili popratne naracije, i igranima (Putovanje, 1972; Presa, 1981., nagrada žirija na festivalu u Oberhausenu) i dokumentarnima (Pohvala ruci, 1968; Jutro čistog tijela, 1969; Gastarbeiter (Dragutin Trumbetaš), 1977; Sajmište, 1982; Jedan život, 1985). Cjelovečernjim igranim filmovima Kuća (1975) i Ne naginji se van (1977), oba nagrađenima Velikom Zlatnom arenom na festivalu igranog filma u Puli, afirmirao se kao vodeći predstavnik struje društvenokritičkoga filma u hrvatskom filmu 1970-ih; istomu tematskom krugu pripadaju i filmovi Daj što daš (1979) te Rani snijeg u Münchenu (1984), njegov najuspjeliji igrani film, zaokupljen generacijskim jazom u obitelji emigranata u Njemačkoj. Slabije prihvaćen igrani film Cijena života (1994) tematski je povezan s Domovinskim ratom. Za televiziju je realizirao igrane filmove Kvartet (1997., prema Milanu Begoviću) i Kuća duhova (1998., prema Ksaveru Šandoru Gjalskom) te mnogobrojne dokumentarne filmove o kulturnoj povijesti, napose splitskoj i dalmatinskoj (Po ruševinama Salone, I–II, 2004; Palača sunca, 2005; Josip Slade, graditelj, 2007; Druga Venecija, 2010; Stoljeće kinematografije u Splitu, 2011; Cetinom do Trilja, 2011; Ejnar Dyggve – građanin Solina, 2016). Objavio je memoarsku knjigu Pješčana ura (2009), kao i knjige o Alfredu Palu (Gorući grm, 2011) te Josipu Karamanu (Josip Bepo Karaman i Split njegova doba, 2012). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2008). Ostali važniji dokumentarni filmovi: Poplava (1964), Otkopčati dugme (1968), Ivana (1981).

Citiranje:
Žižić, Bogdan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 29. 9. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67795>.