percepcija vremena, percepcija protoka vremena, doživljaj trajanja nekog događaja, trajanja odijeljenosti događaja te slijeda događaja. Izrazi psihološko vrijeme te subjektivno vrijeme smatraju se netočnima jer za razliku od vidne, slušne ili okusne percepcije, koje su posredovane posebnim organima, ne postoji poseban osjetni organ za detekciju vremena. Važno je također istaknuti da se ne može govoriti o trajanju kao posebnom entitetu (traje neki proces, neki događaj). Također, izraz psihološko vrijeme podrazumijevao bi da, osim objektivnoga, postoji i subjektivno vrijeme. Doživljaj protoka kraćih ili dužih vremenskih razdoblja u znatnoj mjeri ovisi o kognitivnim i emocionalnim svojstvima pojedinca, osobito o stanjima izazvanima psihoaktivnim supstancijama, zatim o životnoj dobi (stariji ljudi podcjenjuju protok vremena, vrijeme im brže protječe), o tjelesnoj kondiciji (npr. povišena tjelesna temperatura skraćuje procjenu vremenskog toka), o izvanrednim prilikama (u tzv. stresnim situacijama može se potpuno izgubiti doživljaj protoka vremena, a naknadne ga procjene izrazito podcjenjuju), o društvu u kojem je netko odrastao i živi itd. Percepcija i procjena trajanja kratkih vremenskih razdoblja (koji se doživljajno zbivaju u »sadašnjosti«) i dužih (prošlih) vremenskih razdoblja nemaju jednaku osnovicu. Pri procjeni prošlih vremenskih razdoblja uključuju se mehanizmi pamćenja, koji su obično pod velikim utjecajem različitih kognitivnih i emocionalnih čimbenika, u što se upleću i događanja koja su se naknadno zbivala itd. Obično se trajanje prošlih vremenskih razdoblja podcjenjuje, a osobito onih ispunjenih neugodnim događanjima. Eksperimentalna istraživanja doživljajnog trajanja kratkih (i vrlo kratkih) vremenskih intervala, npr. trajanja »praznog« intervala između dvaju zvučnih ili svjetlosnih signala, zatim trajanja kontinuiranog svjetlosnog ili zvučnog signala, pokazala su da postoji neko optimalno objektivno trajanje (između otprilike šest i osam desetinki sekunde) koje ljudi procjenjuju točno, a kraća i duža trajanja procjenjuju se različito od objektivnog trajanja. Istraživači ističu da postoje velike razlike među ljudima u tom procjenjivanju i da doživljaj trajanja ne ovisi samo o objektivnom trajanju, nego i o mnoštvu drugih čimbenika, među ostalim i o kvalitativnim i kvantitativnim svojstvima signala koji se procjenjuju. To, u načelu, odgovara svakodnevnom iskustvu; npr. čini nam se da dosadno predavanje dugo traje, dok nešto zanimljivo brzo prođe. U tuzi i žalosti obično doživljajno vrijeme sporo odmiče, a u veselju i radosti sve brzo prolazi (drugačije su procjene trajanja doživljaja iz prošlosti). Zatim, na doživljajni protok vremena znatno utječe očekivanje, kad npr. očekujemo neki poželjni ishod, vrijeme »nikako da se pokrene«. Općenito, svojstva događanja imaju važan utjecaj na doživljaj i procjenu trajanja. Utvrđeno je da povratna informacija o točnosti procjene vremenskih intervala poboljšava procjenu. Doživljaj vremena, osobito tzv. orijentacija u vremenu (jasno razlikovanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti) razvija se kod ljudskog individuuma sve do oko osme godine, kada se stabilizira, iako se opća stabilnost procjene vremena razvija sve do odrasle dobi. Na temelju istraživanja može se zaključiti da za preživljavanje živog organizma nije presudna procjena protoka vremena, već procjena promjena i događanja (njihova značenja za pojedini organizam) u određenom vremenskom razdoblju, a u svojstvu događanja nužno je sadržan i vremenski aspekt.
