TRAŽI DALJE:
STRUKE:

atentat

atentat (franc. attentat, od lat. attentare: pokušati, napasti), ubojstvo ili pokušaj ubojstva javne osobe. Može biti motiviran ideološkim, političkim ili drugim razlozima, a uglavnom se odnosi na napade na državne dužnosnike. Atentatori mogu biti profesionalni ubojice, ali i osobe fanatičnih uvjerenja kao i osobe na čije motive utječe duševna bolest. Atentat od »običnog« ubojstva ne razlikuje samo važnost napadnute osobe nego često i poruka koja se atentatom odašilje javnosti ili ciljanoj skupini. Tako atentat podrazumijeva i napade na vojne zapovjednike, aktiviste, novinare, popularne osobe te najrazličitija organizirana ubojstva kriminalnih organizacija. Povijesno i etimološki pojam se u engleskome jeziku (assassination), ali i u nekim drugim jezicima, veže uz asasine.

Atentat kao sredstvo borbe za neki politički ili ideološki cilj poznat je u svim povijesnim razdobljima. Za dinastičkih borbi u autokratskim monarhijama Egipta, Babilona, Perzije, Rima, Bizanta političko ubojstvo bilo je sredstvo za uklanjanje nepoćudnih suparnika. U antičkoj Grčkoj ubojstvo tiranina čak se smatralo građanskom vrlinom. U namjeri da zaštite republiku, Kasije i Brut organizirali su i izvršili jedan od najglasovitijih atentata staroga vijeka: ubojstvo Julija Cezara u rimskom Senatu (44. pr. Kr.). U doba žestokih oligarhijskih sukoba u talijanskim renesansnim državicama i republikama, političko ubojstvo postaje manje-više normalnim sredstvom borbe za vlast, pa se to u stanovitom smislu očituje i u makijavelističkoj doktrini. Nov poticaj atentatorstvu daju veliki sukobi u doba reformacije i protureformacije, kada se pod izlikom religioznih motiva ruše i osvajaju europska prijestolja. U doba krvavih vjerskih sukoba (XVI. i XVII. st.) nastaje isusovačka teorija o dopustivosti ubojstva i regicida (ubojstvo kralja), ako to služi »svetoj stvari«. Atentat na francuskoga kralja Henrika IV., kojega je ubio katolički fanatik François Ravaillac, imao je takav značaj. Odlučan udarac nepovredivosti vladajućih autoriteta dolazi s francuskim filozofima enciklopedistima, pretečama Revolucije 1789. Borba za slobodu i prava čovjeka protiv političkoga, nacionalnog i ekonomskog ugnjetavanja te obrana postojećih autoriteta i institucija od revolucionarnog napada bit će motivi velikog broja političkih atentata počinjenih tijekom XIX. i XX. st. Giuseppe Mazzini smatrao je da Napoleona III. treba ubiti, a Felice Orsini to je i pokušao (1858). Na Napoleona I. počinjena su dva pokušaja atentata (1804. i 1809), na Luja Filipa sedam, na englesku kraljicu Viktoriju četiri, na Bismarcka dva. Kao žrtve atentata pali su predsjednici Francuske Marie François Sadi Carnot (1894) i Paul Doumer (1932). U SAD-u su od atentatorske ruke poginuli predsjednici Abraham Lincoln (1865), James Abraham Garfield (1881), William McKinlay (1901), John Fitzgerald Kennedy (1963). »Klasična zemlja« atentata u XIX. st. bila je Rusija, gdje su teške socijalne prilike bile spojene s autokratskim režimom i policijskim nasiljem, izazivajući oštre reakcije. Atentati, osobito oni anarhista i nihilista, protiv istaknutih predstavnika režima slijedili su jedan za drugim. Od atentata je poginuo Aleksandar II. (1881); zbog pokušaja atentata na Aleksandra III. (1887) obješen je Lenjinov brat Aleksandar Uljanov. Nakon izbijanja I. svjetskoga rata kao žrtva atentata pao je Jean Jaurès, jedan od vođa francuskih socijalista. U doba revolucionarnih previranja nakon I. svjetskoga rata krajnji su desničari izveli velik broj atentata, osobito u Njemačkoj, gdje su ubijeni Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht (1919) te Walther Rathenau (1922). Godine 1918. ruski eseri, protivnici Listopadske revolucije, počinili su atentat na Lenjina. Nakon II. svjetskoga rata bilo je nekoliko atentata na Charlesa de Gaullea. Poznati su atentati na indijskoga nacionalnog vođu Mahatmu Gandhija 1948., na borca za ljudska prava Martina Luthera Kinga 1968., papu Ivana Pavla II. 1981., egipatskoga predsjednika Anwara al-Sadata 1981., indijsku premijerku Indiru Gandhi 1984., švedskoga premijera Svena Olofa Palmea 1986., srbijanskoga premijera Zorana Đinđića 2003. i dr.

Najpoznatiji atentat u hrvatskoj povijesti je onaj na Stjepana Radića i njegove bliske suradnike u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS 20. VI. 1928. Na njih je pucao radikalski zastupnik Puniša Račić, no mnogi organizaciju toga čina pripisuju kralju Aleksandru I. Karađorđeviću i radikalskomu vrhu. U napadu su ubijeni zastupnici Đuro Basariček i Pavle Radić a teško ranjeni Ivan Granđa, Ivan Pernar i S. Radić koji je u kolovozu iste godine preminuo od posljedica atentata. Atentat je uzrokovao političku krizu jer HSS i njihovi saveznici više nisu željeli sudjelovati u parlamentarnome radu niti priznavati skupštinske odluke bez novih izbora i ustavnih promjena. Stanje je dvor iskoristio za uvođenje Šestosiječanjske diktature sljedeće godine, koja je do krajnosti zaoštrila odnose u Jugoslaviji, što je dovelo do atentata u Marseilleu 9. X. 1934. Organizirali su ga pripadnici ustaške organizacije i VMRO-a, a u njem su ubijeni kralj Aleksandar I. i francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou. Ostali su poznatiji atentati u novijoj hrvatskoj povijesti: na bana Cuvaja 1912., na austrijskoga nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 1914., te atentati na Antu Pavelića u Argentini 1957., Brunu Bušića u Parizu 1978., Antu Paradžika u Zagrebu 1991., Ivu Pukanića u Zagrebu 2008. i dr.

U pravnome smislu, u međunarodne ugovore o izručenju unosi se atentatska klauzula, kojom se niječe politički karakter atentata na šefa države ili članove njegove obitelji. Naziva se i belgijskom klauzulom, jer je u kaznenom zakonu iz 1855. Belgija prva uvela nepolitički karakter atentata, a 1856. s Francuskom potpisala ugovor o izručenju.

Citiranje:
atentat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 6. 8. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=69532>.