Karina, Ljubomir (Ljubo de Karina), hrvatski kipar (Rijeka, 18. III. 1948). Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani 1972 (Zdenko Kalin, Drago Tršar). Potom je u Zagrebu bio suradnik Majstorske radionice Vanje Raduša (1972–73) i Majstorske radionice Antuna Augustinčića (1973–75). Živi i radi u Brseču. Vjeran temeljnim kiparskim problemima, odnosima materijala, mase i prostora, stvara u drvu, kamenu i metalu. Biomorfne oblike iz ciklusa Kompozicije (1970-ih i 1980-ih) od 1980-ih svodi na elementarne megalitičke strukture, oslonjene na kulturno i graditeljsko nasljeđe zavičaja, uzdižući ih do univerzalnoga znaka (Stol, 1981; Par iz ciklusa Kamen na kamen, 1993–94). U potrazi za arhetipskim, oblike postupno pretvara u duhovne simbole (Oltar iz ciklusa Prodori, 1999), poslije i forme bliske magijskim predmetima pretpovijesnih civilizacija (Vertikala s otvorom, 1999; Neprekinuti početak, 2001–17), reflektirajući time vjeru u snažnu povezanost čovjeka i prirode te povratak iskonu. Izlagao je samostalno (Rijeka, Zagreb, Beograd, Varaždin, Wilhelmshaven, Opatija) i skupno (Trijenale hrvatskog kiparstva, 1982–2000; Suvremeno hrvatsko kiparstvo u Beču, Berlinu, Bratislavi i Trstu 2009–11). Sudjelovao je na domaćim i međunarodnim kiparskim simpozijima te izveo mnogobrojne skulpture u javnim prostorima, u Rijeci (Spomenik poginulima u NOB-u na Trsatu, 1977), Kawasakiju (Vrata mira, 1983), Labinu (skulpture iz ciklusa Prodori, 1987. i 1992), Tokiju (Plavi prodor T, 1999), Portorožu (Mjesečev ciklus 1, 2005), Lokvama (Spomenik poginulim braniteljima Domovinskog rata, 2006) i Fužinama (Vertikala jezero, 2006). Oblikovao je skulpture za projekte ekološke staze Tramuntana I na Cresu (1996–98) i Bašćanska staza glagoljice na Krku (2006–09) te brončane vratnice katedrale sv. Vida u Rijeci (1999).
