TRAŽI DALJE:
STRUKE:

Bergman, Ingmar

ilustracija
BERGMAN, Ingmar
ilustracija1ilustracija2ilustracija3

Bergman [bæ'rjman], Ingmar, švedski redatelj i scenarist (Uppsala, 14. VII. 1918Fårö, 30. VII. 2007). Sin luteranskoga svećenika, Bergman se već za studija književnosti i povijesti umjetnosti okušao kao kazališni redatelj. Svoj prvi film, Kriza (Kris), režirao je 1945., dok pomalo preambiciozni Zatvor (Fängelse, 1949), s dijalozima punima referenci na Boga, đavla, smisao života i smrti, tematski rekapitulira njegove prve i najavljuje potonje filmove. U sljedećoj fazi stvaralaštva dominiraju teme braka, ljubavi i ženske psihologije, npr. u filmovima Večer komedijaša (Gycklarnas afton, 1953) i Osmijesi ljetne noći (Sommarnattens leende, 1955). Svjetsku slavu i ugled jednog od najistaknutijih i najintelektualnijih filmskih redatelja Bergman stječe djelima Sedmi pečat (Det sjunde inseglet, 1956) i Divlje jagode (Smultronstället, 1957). Prvi, s radnjom u srednjovjekovnoj Švedskoj, odlikuje se vizualnom simbolikom i slojevitom filozofskom problematikom (odnos čovjeka prema smrti), dok drugi predstavlja meditaciju protagonista o vlastitoj prošlosti. Bergmanovi sljedeći filmovi sve se izravnije, ali i hermetičnije, bave temama traganja za vlastitim identitetom i smislom života, odnosom prema smrti, vjeri i ljubavi te međuljudskom komunikacijom. Vrhunac tog razdoblja predstavljaju Tišina (Tystnaden, 1963) i Persona (1966) u kojima redatelj istražuje granice razuma i ludila, komunikacije i potpune šutnje. Njegovi potonji – obiteljski – filmovi Krici i šaputanja (Viskingar och rop, 1972), s efektnom uporabom boje u oslikavanju stanja likova, i Jesenja sonata (Höstsonaten, 1978) suptilno analiziraju intimne obiteljske odnose dok, dijelom autobiografski, Fanny i Alexander (Fanny och Alexander, 1982) predstavlja jedan od autorovih najlirskijih ostvaraja.

Jedan od glavnih stvaratelja filmskog modernizma, Bergman je ostvario bogat i dosljedan opus u kojemu je svoje tematske preokupacije stilski primjereno iskazao simboličkim pokretima kamere, usredotočivanjem na psihologiju likova i vizualnim dočaravanjem atmosfere ambijenta.

Ostali važniji filmovi: Lice (Ansiktet, 1958), Djevičanski izvor (Jungfrukällan, 1959), Kroz tamno ogledalo (Såsom i en spegel, 1960), Pričesnici (Nattsvardsgästerna, 1962).

Citiranje:
Bergman, Ingmar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 19. 9. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7072>.