Haustor, hrvatski rock-sastav koji je od 1979. do 1990. djelovao u Zagrebu. Jezgru su mu činili pjevač, gitarist i skladatelj Darko Rundek te basist i skladatelj Srđan Sacher (r. 1955), koji su od 1977. surađivali u sastavu Komuna. Njihovi raznoliki umjetnički afiniteti odredili su autorsku estetiku Haustora (jednako kao i vizualni dizajn i način izvedbe): zahvaljujući studiju kazališne režije, Rundek je naginjao teatralnim zahvatima i pantomimi u duhu Davida Bowieja, dok je Sacher, koji je studirao arheologiju i etnologiju, stvarao zvučne i pjesničke slike na zasadama lokalne i svjetske glazbene tradicije. Slobodno koncipirana rock-postava proširena je puhačkom sekcijom (saksofon, trombon). Njihove prve uspješne snimke (Sacherova radiofonična reggae-pop skladba »Moja prva ljubav«, djelomično nadahnuta kratkom pričom Irwina Shawa »Djevojke u ljetnim haljinama« – »The Girls in Their Summer Dresses«) uklopile su se u kontekst novovalnih promjena koje su hrvatsku i jugoslavensku glazbenu i popularnu kulturu zahvatile na prijelazu 1970-ih u 1980-e. Snimljen u producentskoj suradnji s Huseinom Hasanefendićem, studijski prvijenac Haustor (1981) sadržavao je pjesme poput »Mijenjam se«, »Radio« i »Duhovi« (potonja kao vitalan primjer sinteze etničkih motiva, novovalne energije, kazališne dramaturgije i neopsihodelije). Treći svijet (1984) iskorak je skladateljskoga dvojca Rundek–Sacher u ambicioznija područja južnoameričkoga glazbenoga naslijeđa, uz zadržani amalgam reggaea, post-punka i pop-glazbe. U tematskom smislu, uporaba religijskih motiva, postupaka preuzetih iz vizualne umjetnosti i oporih komentara na ondašnje društvene prilike (kontroverzna »Radnička klasa odlazi u raj«) osigurala im je snažniju potporu kritike. Masovniji tržišni odaziv polučio je Bolero (1985), prvi album snimljen bez Sachera (koji od 1987. predvodi sastav Vještice), uz Rundekov puni angažman, iznimne skladbe (»Šal od svile«) i pozorno odabrane goste (glumci Anja Šovagović i Rade Šerbedžija, glazbenik Neven Frangeš i dr.). Komunikativnije pjesme iz toga razdoblja (»Ena« s Bolera, odnosno »Ula ulala« s posljednjega studijskog albuma Tajni grad, 1988) održale su ravnotežu između prohodnijega materijala i umjetnički ambicioznijih zamisli. Adaptirajući hrvatsku i svjetsku folklornu baštinu u okružje urbane rock-glazbe s jakim utjecajima kazališta, stripa, književnosti i filma, Haustor se nametnuo kao jedna od najinovativnijih pojava u okvirima jugoslavenskoga novog vala.
