struka(e):
Fehmiu, Bekim
kosovsko-srpski glumac albanskoga podrijetla
Rođen(a): Sarajevo, I. VI. 1936.
Umr(la)o: Beograd, 15. VI. 2010.

Fehmiu, Bekim, kosovsko-srpski glumac albanskoga podrijetla (Sarajevo, I. VI. 1936Beograd, 15. VI. 2010). Podrijetlom iz Đakovice na Kosovu, odrastao je u Prizrenu, gdje mu se obitelj smjestila 1941. Počeo je glumiti kao gimnazijalac u Prizrenu te u Oblasnom narodnom pozorištu u Prištini (Teatri Popullor Krahinor, danas Narodno pozorište – Teatri Kombëtar). Studirao je glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju (danas Fakultet dramskih umetnosti) u Beogradu 1956–60., naučivši srpski i počevši nastupati u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, kojega je ansambla član 1960–67., kad postaje slobodni umjetnik. Kao filmski glumac debitirao je 1953. u filmu Opštinsko dete Puriše Đorđevića, nakon čega ostvaruje 40-ak filmskih i televizijskih uloga. Njegova glumačka pojava ostala je povezana s nastupom autorske kinematografije u Jugoslaviji i figurom mladića koji se ne snalazi u urbanim, modernizacijskim okolnostima (Tople godine, Dragan Lazić, 1966), a u tom razdoblju dobio je dvije Srebrne arene za sporedne muške uloge na festivalu u Puli, 1966 (za Roj Miće Popovića i epizodu Put Nikole Rajića u omnibus-filmu Vreme ljubavi) i 1967 (za Protest Fadila Hadžića i Skupljače perja Aleksandra Petrovića). Njegova ikonička uloga impulzivna Ciganina Belog Bore u Skupljačima perja, koju je odigrao na romskome jeziku, donosi mu, nakon međunarodnog uspjeha filma, ugovor s talijanskim producentom Dinom De Laurentiisom, pa Fehmiu potvrđuje svoju glumačku privlačnost ulogom Odiseja u gledanoj talijansko-njemačkoj TV seriji i filmu Odiseja (Odisseia, Franco Rossi, 1968), najcjenjenijoj filmskoj adaptaciji Homera. Financijski i kritički krah američkoga spektakla Avanturisti (The Adventurers, Lewis Gilbert, 1970), adaptacije romana Harolda Robbinsa u kojoj je tumačio lik južnoameričkog diplomata i plejboja, osujetio mu je hollywoodsku karijeru, no status glumačke zvijezde u Italiji potvrđuje glavnom ulogom u vesternu Dezerter (The Deserter ili La spina dorsale del diavolo, Burt Kennedy, 1971) i u melodrami Posljednji proljetni snijeg (L’ultima neve di primavera, Raimondo Del Balzo, 1973), a u talijanskim filmovima i TV serijama glumi redovito do kraja 1980-ih (npr. Svjedok mora šutjeti – Il testimone deve tacere, Giuseppe Rosati, 1974; Cagliostro, Daniele Pettinari, 1975; Libera, ljubavi moja! – Libera, amore mio!, Mauro Bolognini, 1975; Glas – La voce, Brunello Rondi, 1982; Dijete zvano Isus – Un bambino di nome Gesù, F. Rossi, 1988). Istaknuo se i sporednom ulogom u trileru Crna nedjelja Johna Frankenheimera (Black Sunday, 1977). Od sredine 1970-ih ponovno ostvaruje niz zapaženih uloga u filmovima u Jugoslaviji; ističu se naslovna uloga u filmu Deps (Antun Vrdoljak, 1974) u Hrvatskoj te, u Srbiji, u filmovima Košava (D. Lazić, 1974), Pavle Pavlović (P. Đorđević, 1975) i Specijalno vaspitanje (Goran Marković, 1977). Posljednju filmsku ulogu ostvario je 1985., u Hrvatskoj u filmu Crveni i crni Miroslava Mikuljana, a iz kazališta i javnosti povukao se 1987. u znak prosvjeda protiv politike Slobodana Miloševića. Autor je sugestivnih memoara Blistavo i strašno (I–II, 2001–12). Jedan od najvažnijih filmskih glumaca socijalističke Jugoslavije s područja koje ga gledatelji pamte po neraskidivosti glumačke osobnosti i osobnog integriteta, dojmljiv neobičnim spojem fizičke privlačnosti i tihe povučenosti na ekranu, glumio je na albanskom, engleskom, hrvatskom, romskom i srpskom jeziku (talijanske su mu uloge sinkronizirane), ostavši rijetkim glumcem iz istočne Europe s međunarodnom karijerom.

Ostali važniji filmovi: Saša (Radenko Ostojić, 1962), Neprijatelj (Živojin Pavlović, 1965), Devojka (P. Đorđević, 1965), Ko puca otvoriće mu se (Marko Babac, 1965), Klakson (Kokan Rakonjac, 1965), Uzrok smrti ne pominjati (Jovan Živanović, 1968), Klopka za generala (Mladen Stamenković, 1971), Dozvola za ubojstvo (Permission to Kill, Cyril Frankel, 1975), Salon Kitty (Tinto Brass, 1976), Partizanska eskadrila (Hajrudin Krvavac, 1979).

Citiranje:

Fehmiu, Bekim. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/fehmiu-bekim>.