Atget, Eugène

Atget [ad·žɛ'], Eugène, francuski fotograf (Libourne, Gironde, 12. II. 1857Pariz, 4. VIII. 1927). Začetnik ulične i dokumentarne fotografije.

Kratko studirao glumu u Parizu oko 1880 (Conservatoire de musique et de déclamation) te glumio s putujućim trupama u predgrađu i provinciji. Oko 1890. vratio se u Pariz i počeo se amaterski baviti fotografijom.

Isprva bilježi ruralne prizore (biljke, konje, mlinove) i pejzaže u sjevernoj Francuskoj, vjerojatno po narudžbi slikara i ilustratora, no ubrzo kao svjedok velike gradske transformacije započete za Drugoga carstva, u želji da zabilježi stari Pariz koji je nestajao pred naletom modernizacije, počinje ga potkraj stoljeća samoinicijativno sustavno »dokumentirati« (ulice, kuće, arhitektonske detalje poput vrata i kvaka, dvorišta, fasade, izloge, interijere), otimati zaboravu (Rue Beethoven, 9, 1901; Park u Versaillesu, 1906; serija Topografija starog Pariza).

Nakon I. svjetskog rata fotografirao je obnovu grada te proširio registar motiva i na okolna naselja i znamenite povijesne parkove (Parc de Saint-Cloud, Parc de Sceaux). U posljednjim godinama života stvorio je svoja vjerojatno najoriginalnija djela, većinom antologijske fotografije uličnih prizora, posebno zanimljivih prikaza izloga (Avenue des Gobelins, 1925; Men’s Fashions, 1925., razvila iz negativa Berenice Abbott 1956; Boulevard de Strasbourg, 1926) i sajmova (Fête de la Villette, 1926).

Bilježio je i prizore s ljudskim likovima, poput onih s platnâ iz razdoblja realizma. Fotografirao je ljude zatečene na gradskim ulicama, ne kao određene osobe već kao predstavnike klase ili zanimanja, ulične prodavače i svirače, male trgovce, prostitutke (Svirač vergla – Joueur d’orgue, 1899–1900., razvila iz negativa B. Abbott 1956).

Iz svojega golemog Repertoara Atget je prodavao fotografije (rijetko negative) knjižnicama i arhivima (Bibliothèque nationale de France, Musée Carnavalet i Bibliothèque historique de la Ville de Paris), arhitektima i obrtnicima u potrazi za arhitektonskim detaljima i primjerima, rjeđe slikarima i ilustratorima te nostalgičarima koji su se teško nosili s projektima modernizacije od Georgesa Eugènea Haussmanna nadalje.

Uporabom širokokutne leće, čestim skraćenjima motiva i naglascima na detalj i površinu teksture, koji pojačavaju dojam stvarnosti, te fotografiranjem, pogotovo posljednjih godina, u korist intimnije atmosfere prizora gotovo izravno prema suncu stvorio je prepoznatljiv stil.

Nadrealisti, poput Man Raya i Salvadora Dalíja, u njegovim su prikazima stuba i vrata, odraza i lutaka u izlozima, profinjenom intenzitetu i neobičnom, vrlo osobnom doživljavanju motiva, posebno vidljivom u ranojutarnjim prizorima većinom praznih, samotnih ulica, koje su davale dojam zaustavljenoga vremena kao u djelima metafizičkoga slikarstva, vidjeli potvrde svojih opsesija, posebnu tajanstvenu atmosferu, zagonetku i urbani nemir, a napose dokaz nadrealističke prirode samoga života te su i objavili nekoliko njegovih nepotpisanih fotografija u časopisu La Révolution surréaliste (1926, Pomrčina sunca, 1912,).

Premda ga često nazivaju ocem moderne fotografije – Walter Benjamin je već 1931. u Kratkoj povijesti fotografije (Kleine Geschichte der Photographie) njegova djela odredio kao preteče nadrealističke fotografije – sam Atget nije s njima dijelio estetska načela. Nije se priklanjao strujama, ni starijoj piktorijalističkoj, koja je tražila putove umjetničkoj fotografiji, ni novijima, eksperimentalnima, modernističkima. Inzistirao je na dokumentarnom karakteru svojih djela te je, sasvim suprotno nadrealističkim nagnućima, posmrtno utjecao na razvoj tzv. straight i dokumentarne fotografije. Nakon što je fotografkinja B. Abbott, tada asistentica Man Raya, oduševivši se deskriptivnom snagom njegovih djela, 1928. otkupila ostatak zbirke (od 1968. u MoMA-i) te iduće godine objavila esej o njemu i sudjelovala u objavljivanju prve fotomonografije (Atget: fotograf Pariza – Atget: photographe de Paris, 1930), otkrili su ga američki fotografi, posebno Ansel Adams i Walker Evans, potom i Lee Friedlander, koji su uvidjeli istodobnu lirsku i dokumentarnu dimenziju Atgetovih radova, što ih je potaknulo na promišljanja o fotografiji temeljenoj na poetskim mogućnostima same, jasno vidljive stvarnosti.

Uporno se nadahnjujući urbanim pejzažom, kojemu je posvetio cijeli život, uspio je zabilježiti grad u svoj raznolikosti i proturječjima od jednostavne ljepote i elegancije pariških ulica do siromaštva i teške stvarnosti toga doba te stvoriti golem vizualni katalog pariške i francuske materijalne i duhovne baštine. Djela su mu izložena u Parizu na 1. salonu nezavisne fotografije (1928), na samostalnim izložbama u New Yorku (1930., 1952. u Metropolitan Museumu, 1972., 1981–83., 1985., 1987. u MoMA-i) te Parizu (1982. u Musée Carnavalet, 2000), a velika retrospektiva priređena mu je 2007. u Parizu, Berlinu i Winterthuru.

Citiranje:
Atget, Eugène. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 31. 7. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=71043>.