STRUKE:

Tanhofer, Radojka

Tanhofer, Radojka, hrvatska filmska montažerka (Drniš, 22. VII. 1927). Do 1963. potpisivala je filmove djevojačkim prezimenom Ivančević. Jedna od utemeljiteljskih osoba hrvatske kinematografije, od 1947. radi u Jadran filmu gdje je iste godine kao montažerka ostvarila prvi hrvatski poslijeratni dugometražni igrani film Živjeće ovaj narod (Nikola Popović), učeći se montažnomu zanatu u praksi i radeći s Brankom Marjanovićem, kojemu montira igrane filmove Zastava (1949), Ciguli Miguli (1952) i Opsada (1956). Od 1950. montažerka je dugometražnih igranih filmova redatelja Kreše Golika (Plavi 9, 1950; Djevojka i hrast, 1955), Branka Bauera (Samo ljudi, 1957; Tri Ane, 1959) te svojega supruga Nikole Tanhofera (Nije bilo uzalud, 1957; Osma vrata, 1959; Sreća dolazi u 9, 1961; Bablje ljeto, 1970); u tim ostvarenjima dosegnutu uzornost montažne strukture klasičnoga stila potom nastavlja s antologijskim ostvarenjima hrvatske kinematografije koja se ističu zahtjevnom, retrospektivno izloženom i promodernom strukturom – Koncert (1954) Branka Belana i H-8… (1958) N. Tanhofera. Precizan i pregledan klasičan montažni prosede potvrdila je u igranim filmovima Abeceda straha (1961) Fadila Hadžića, Dvostruki obruč (1963) Tanhofera te Rondo (1966) Zvonimira Berkovića, a eliptično i kronikalno strukturiranje filmske priče u Kad čuješ zvona (1969) i Povratak (1979) Antuna Vrdoljaka te Protest (1967) i Tri sata za ljubav (1968) F. Hadžića; modernističkom zahtjevnošću montažne strukture ističe se njezin rad u Tanhoferovu filmu Svanuće (1964). Montirala je i velik broj kratkometražnih dokumentarnih i reklamnih filmova (npr. Crne vode, Rudolf Sremec, 1956; Klesari, Eduard Galić, 1968), a za TV Zagreb igranu seriju Kuda idu divlje svinje (Ivan Hetrich, 1970). Vodeća filmska montažerka u hrvatskoj kinematografiji 1950-ih i 1960-ih, podjednako istaknuta u klasičnom, kasnoklasičnom te ranomodernom izričaju, presudan utjecaj na hrvatsku filmsku montažu ostvarila je potom i kao utemeljiteljica studija montaže 1969. na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti (danas Akademija dramske umjetnosti) u Zagrebu, gdje je radila kao redovita profesorica do umirovljenja 1997. Dobila je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1993). Ostali važniji dugometražni filmovi: Trenuci odluke (Trenutki odločitve, František Čáp, 1955), Dolina mira (Dolina miru, France Štiglic, 1956), II. Gymnaestrada (dokumentarni, Milan Katić i Stjepan Velić, 1957), Zemlja sa pet kontinenata (dokumentarni, F. Hadžić, 1961), Da li je umro dobar čovjek? (F. Hadžić, 1962), Sarajevski atentat (F. Hadžić, 1968), Divlji anđeli (F. Hadžić, 1969), Družba Pere Kvržice (Vladimir Tadej, 1970), Lov na jelene (F. Hadžić, 1972), Deps (A. Vrdoljak, 1974), Kuća (Bogdan Žižić, 1975), Mećava (A. Vrdoljak, 1977).

Citiranje:
Tanhofer, Radojka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 19. 9. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=71055>.