Jeričević, Ksenija, hrvatska kostimografkinja (Grohote, 17. VI. 1930 – Zagreb, 17. VIII. 2017). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1965. diplomirala te 1975. magistrirala povijest umjetnosti. Studirala je kazališnu kostimografiju 1971–73. na Hochschule für angewandte Kunst u Beču. Od 1971. kao slobodna umjetnica kreirala je kazališne, filmske i televizijske kostimografije. U kazalištu se istaknula kostimografijama u predstavama Zagrebačkoga gradskog kazališta Komedija (Tom Stoppard, Pravi inspektor Doberman, 1971; Milan Grgić i Alfi Kabiljo, Jalta, Jalta, 1971), HNK-a u Splitu (William Shakespeare, Na Tri kralja ili kako hoćete, 1974), Splitskoga ljeta (Samuel Beckett, Svršetak igre, 1975), HNK-a u Zagrebu (Benjamin Britten, Mali dimnjačar, 1980), HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci (Miroslav Krleža, Adam i Eva, 1988), HNK-a u Osijeku, Teatra u gostima, drugih zagrebačkih kazališta (Satiričkoga kazališta Kerempuh, Kazališta Trešnja, Gradskoga kazališta Žar ptica), kao i u Bosni i Hercegovini te u slovenskim kazalištima. U filmu je ostvarila 11 kostimografskih radova (npr. Akcija Stadion, Dušan Vukotić, 1977; Letači velikog neba, Marijan Arhanić, 1977; Novinar, Fadil Hadžić, 1979; Pad Italije, Lordan Zafranović, 1981; Hoću živjeti, Miroslav Mikuljan, 1982; Puška za uspavljivanje, Hrvoje Hribar, 1997; Nebo sateliti, Lukas Nola, 2000., Zlatna arena za kostimografiju na festivalu u Puli). Među mnogobrojnim TV produkcijama ističu se igrane serije Kuda idu divlje svinje (1971) i Kapelski kresovi (1975–76), obje u režiji Ivana Hetricha, Čovik i po (Daniel Marušić, 1974), Marija (Stipe Delić, 1976) te Mačak pod šljemom (Berislav Makarović, 1978., također i igrani film Snađi se, druže, 1981), a posebnu sklonost povijesnomu kostimu i rekonstrukciji mode perioda iskazala je u nizu adaptacija i povijesnih igrano-dokumentarnih TV produkcija, napose onih u režiji D. Marušića (Kanarinčeva ljubovca, 1988; Ero s onoga svijeta, 1982; Oganj, 1987; Hrvati koji su stvarali svijet, 1992–93).
