Galasso, Maja (Galaso, Jeričević), hrvatska kostimografkinja i scenografkinja (Zagreb, 8. I. 1927 – Donja Pušća, 4. I. 2008). Do 1970. potpisivala se udanim prezimenom Jeričević. Kao kostimografkinja debitirala je u produkcijski zahtjevnim igranim filmovima redatelja Veljka Bulajića Uzavreli grad (1961) i Kozara (1962). Potom se istaknula urbanom kostimografijom u filmovima Fadila Hadžića (Službeni položaj, 1964; Druga strana medalje, 1965) i napose Vatroslava Mimice (Prometej s otoka Viševice, 1965; Posljednji podvig diverzanta Oblaka, 1978) te, u Srbiji, u međunarodno zapaženim filmovima Aleksandra Petrovića Tri (1965., s Mirom Glišić) i Skupljači perja (1967). Moderne, urbane kostime potom uspjelo ostvaruje i u filmovima Kreše Golika (Imam 2 mame i 2 tate, 1967; Razmeđa, 1973; Ljubica, 1978), Obrada Gluščevića (Goli čovjek, 1968), Zvonimira Berkovića (Putovanje na mjesto nesreće, 1971), Vanče Kljakovića (Kužiš stari moj, 1973) i napose Rajka Grlića (Samo jednom se ljubi, 1981; U raljama života, 1984; Za sreću je potrebno troje, 1985); kostime ranijih razdoblja ostvaruje u filmovima Gospođica (Vojtech Jasný, 1980., po djelu Ive Andrića), Ljeto za sjećanje (Bruno Gamulin, 1990., po motivima novela Antuna Gustava Matoša), Čaruga (R. Grlić, 1991., Zlatna arena za kostimografiju na festivalu u Puli 1992) i Virdžina (Srđan Karanović, 1991). Na televiziji je ostvarila scenografiju u klasičnoj igranoj seriji TV Zagreb Naše malo misto (Daniel Marušić, 1970–71), a kao kostimografkinja među ostalim i seriju Gruntovčani (K. Golik, 1975). U kazalištu je kao kostimografkinja radila za Satiričko kazalište Jazavac u Zagrebu, Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, Gradsko dramsko kazalište »Gavella« u Zagrebu (npr. Fabijan Šovagović, Sokol ga nije volio, 1982), Teatar &TD u Zagrebu, Teatar u gostima, Zagrebačko kazalište mladih i dr., a posebno se ističe velik broj suradnji u zapaženim predstavama u režiji Tomislava Radića (npr. Carlo Goldoni, Kafetarija, Kazalište Marina Držića u Dubrovniku, 1978; Bertolt Brecht, Majka Courage i njena djeca, HNK u Zagrebu, 1979; M. Držić, Dundo Maroje, Dubrovačke ljetne igre 1981; produkcije za Akademsko kazalište Zagreb i Televiziju Zagreb, 1985).
