Neshat [neša:'t], Shirin (Širin Nešat), iranska likovna umjetnica (Kazvin, 26. III. 1957). Odrasla je u prozapadnjačkoj obitelji, polazila katoličku školu, 1974. napustila je Iran radi daljnjeg školovanja te 1983. diplomirala na University of California u Berkeleyu. Potom je na newyorškom Manhattanu s prvim suprugom Kyongom Parkom do 1998. vodila organizaciju Storefront for Art and Architecture. Prvi put nakon uspostave islamske republike, Iran posjećuje 1990. te se nakon povratka u New York posvećuje umjetničkomu radu. Povratak u Iran zabranjen joj je 1996. te svoja djela stvara većinom u suradnji s iranskom umjetničkom dijasporom (drugi suprug, scenarist Shoja Azari, snimatelj Ghasem Ebrahimian, glazbenica Sussan Deyhim i dr.) u Egiptu, Maroku, Turskoj, SAD-u (New Mexico) i dr.
U želji za dubljim povezivanjem s napuštenom obitelji i domovinom pokušava proniknuti u osnovne ideološke aspekte Islamske revolucije te ih pronalazi u ideji gotovo institucionaliziranoga »mučeništva« u Iranu, u kojem se preklapa niz pojmova – odanosti i ljubavi prema Bogu i domovini, samožrtvovanja, okrutnosti, nasilja i smrti. Počevši dugogodišnju suradnju s fotografom Larryjem Barnsom, 1993. započinje snimati (»režirati«) seriju crno-bijelih fotografija Alahove žene, portreta svojih i članova obitelji, svodeći izraz na nekoliko elemenata – uz oružje, motiv nasilja, prikazom »problematičnoga« ženskog tijela, prekrivenoga dijelom crnim velom, dijelom delikatnom perzijskom kaligrafijom, kojom ispisuje prozne i poetske tekstove suvremenih iranskih književnica, dekonstruira stereotipnu percepciju žena u islamu (bez prava glasa, nijeme i deseksualizirane) i rasvjetljuje ideju islamskoga feminizma.
Proširivši djelovanje na video i igrani film, započinje stvarati impresivne stilizirane vizualne »epopeje«. Nadahnuta misticizmom, moćnim minimalističkim, crno-bijelim ili gotovo monokromnim slikama, glazbom te vizualnim i konceptualnim suprotnostima (svjetlo-tama, priroda-kultura, emocija-razum, religija-politika, pojedinac-zajednica i dr.) razvija princip dvojnosti naslonjen na zoroastrički. Nastavljajući se baviti ženskim iskustvima u islamskoj kulturi, odmiče se od uobičajene teze o podčinjenosti žena, naglašavajući složenost njihovih identiteta te snagu koju smatra jačom od muškarčeve upravo zbog njezina opetovana potiskivanja. Stvara raskošno snimljenu trilogiju dvokanalnih videoinstalacija, alegorije muško-ženskih odnosa u muslimanskoj zajednici, u kojima glazba nosi iznimna značenja, posebno u prvoj, naslovljenoj Buran (Turbulent, 1998., Zlatni lav na Bijenalu u Veneciji 1999), gdje istražuje odnos prema glazbi u iranskome društvu, mističnom i duhovnom iskustvu dopuštenom samo muškarcima: na jednom ekranu muškarac pjeva tradicionalnu klasičnu perzijsku pjesmu pred publikom, na drugome žena (S. Deyhim) izvodi slobodnu glazbenu formu ispred praznoga gledališta, intuitivno izražavajući čistu emociju. U Zanosu (Rapture, 1999; glazba S. Deyhim, MoMA) na suprotstavljenim zaslonima u stiliziranim scenama, ponekad s gotovo apstrahiranim likovima, uprizoruje dvije odvojene zajednice, mušku, zatvorenu u tvrđavi, i žensku, slobodnu u pustinjskome krajoliku uz more, prikazujući pokušaj prekida sa striktno podijeljenim rodnim ulogama, dok u Uzbuđenju (Fervor, 2000., MoMA) progovara o tabuu seksualnosti, zajedničkome ženama i muškarcima u opresivnome društvu. Baveći se osjećajima žudnje i krivnje te rascjepom protagonista između prirode i kulture, polazeći od snažnoga likovnog motiva crnoga vela, zbog kojega žene djeluju pasivno i submisivno, tijela sputanog, no istodobno erotičnog i ekspresivnog, naglašava društvenu uvjetovanost tijela.
Intimnijim temama se potom, većinom u obliku alegorija, bavi u videoradovima i kratkim filmovima poput Monologa (Soliloquy, 1999., Tate), u kojem prikazuje iskustvo žene na razmeđu Zapada i Istoka, suočene s paradoksom moderne, zapadne i tradicionalne, islamske arhitekture. U Prijelazu (Passage, 2001., s Philipom Glassom, MoMA, Guggenheim Museum, New York) enigmatičnim, minimalističkim scenama u pustinjskome krajoliku, zoroastrističkim simbolima, poput vatre i zemlje, otkrivajući trajne vrijednosti simboličkih rituala, govori o ciklusu života i smrti, a u Iluzijama i ogledalima (Illusions & Mirrors, 2013., glumica Natalie Portman) bavi se ženom u psihičkoj i emocionalnoj krizi. Prema romanu Žene bez muškaraca suvremene iranske književnice Šahrnuš Parsipur radi nekoliko videoinstalacija (2001–08), a potom u Iranu zabranjeni igrani film istoga naslova (Zanan-e bedun-e mardan, 2009., Srebrni lav za režiju na festivalu u Veneciji), kojega je radnja o četirima zlostavljanim ženama na putu samoizgnanstva u sigurnost rajskoga vrta smještena unutar okvira državnog udara u Iranu 1953. Nakon terorističkoga napada u New Yorku 2001. stvara pak Tubu (Tooba, 2002), videorad o nesigurnosti i beznađu, imigrantskoj zajednici i ideji utopije.
Potaknuta iskustvima iranskoga Zelenog pokreta i doživljajem Arapskoga proljeća, vraća se crno-bijelim fotografijama, minimalističkoj estetici, kaligrafiji, jeziku tijela, temama mučeništva, ljubavi prema naciji i Bogu, brutalnosti, dinamike dobra i zla, te stvara serije portreta, koje prekriva suvremenim tekstovima (Mase i Domoljubi), poezijom ili pismima i dnevnicima političkih zatvorenika, kao i likovnim motivima (Zločinci) koje crpi iz nacionalnoga iranskog epa, kojega naziv Knjiga kraljeva preuzima i za svoj ciklus. Definiciju doma, svoju različitost, kulturnu izmještenost i nomadstvo propituje u seriji portreta Dom mojih očiju (The Home of My Eyes, 2017), rađenoj u Azerbajdžanu, gdje fotografira pripadnike različitih nacija, religija i kultura, domećući im geste svetaca s El Grecovih sakralnih slika te perzijsko pismo, pri čem doseže vrhunce vizualne elegancije. Potom stvara golemu seriju fotografija i videoinstalacija pod nazivom Zemlja snova (Land of Dreams, 2019) u kojoj iz imigrantske perspektive iranske muslimanke propituje pojam američkoga sna te oblikuje raskošan portret suvremene Amerike, naglasivši raznovrsnost američkih identiteta.
Redateljica je i igranoga filma U potrazi za Umm Kulsum (Looking for Oum Kulthum, 2017), o egipatskoj pjevačici, umjetničkoj ikoni arapskoga svijeta u XX. st., te kazališnih predstava i opera (Aida u Salzburgu 2017). Izlagala je na mnogim samostalnim (New York, 1993; Art Institute of Chicago, Serpentine Gallery, London, 2005; Detroit Institute of Arts, 2013., i The Broad Museum, Los Angeles, 2019., retrospektive) i skupnim izložbama, na bijenalima (Venecija, 1999; New Orleans, 2008; Whitney, 2000) i documenti u Kasselu.
