hospital (lat. hospitale) (hrvatski ubožnica), socijalno-karitativna i zdravstvena ustanova za zbrinjavanje siromašnih i bolesnih. Osobito raširena u europskim zemljama u doba snažnoga razvoja gradova u XII. st. te posebice nakon epidemije »crne smrti« 1347‒51. i porasle potrebe za zbrinjavanjem sve većega broja bolesnih i siromašnih. Premda primarna uloga hospitala nije bilo liječenje, već skrb o osiromašenim članovima urbanih sredina, u njima se nerijetko pružala i medicinska skrb. Te su ustanove često bile vezane uz pojedini crkveni red ili bratovštinu koji su ih osnovali, a posvećenjem pojedinomu titularu u njima se iskazivao određeni vid pobožnosti. Ponekad su služile i kao prihvatilišta za hodočasnike. U ustroju se iskazivala simbolična povezanost s brojem 12, pa je tako u njima često bilo 12 kreveta za 12 osoba, a muške i ženske osobe živjele su odvojeno. Hospitali su često imali vlastite zemljišne posjede, koje su stjecali oporučnim legatima stanovnika gradova i komuna koji su im služili kao izvor prihoda, no nerijetko su se financirali individualnim donacijama, često na poticaj komunalnih (ponekad na temelju statutarnih odredbi) i crkvenih vlasti. Individualni donatori, pripadnici urbanih elita, učestaliji su od razvijenoga srednjega vijeka. Unutar urbanih sredina tim su ustanovama upravljale istodobno i crkvene i svjetovne vlasti, neposredni im je upravitelj bio prior, obično pripadnik svećenstva iz redova gradske elite, kojemu su podređeni bili domaćin ili domaćica (lat. hospitalarius, hospitalaria) koji su brinuli o higijeni te o svakodnevnim potrebama štićenika, za što su bili i plaćeni. Radi zadovoljenja vjerske namjene, bile su im pridružene kapelice s oltarima za molitvu, a kad se radilo o manjim građevinama, njihovi su se oltari nalazili u obližnjim crkvama, u zasebnim kapelama. Mnogi hospitali na području srednjovjekovne Europe svjedoče o njihovoj razrađenoj arhitekturi. Pojedini pak primjeri iz istočnojadranskih gradskih sredina, posebice na području Dubrovnika i Zadra, svjedoče također o povremenom djelovanju liječnika i ljekarnika u njima. U tim sredinama prevladavali su manji hospitali, izvana nalik gradskim kućama, unutar kojih su postojale prostorije za boravak štićenika, kuhinja i ostava, s oltarima obično u susjednim kapelama i crkvama. U novome vijeku, slabljenjem izvorne kršćanske zamisli koja je potaknula osnivanje hospitala u srednjovjekovnome društvu, kao i slabljenjem sustava njihova financiranja do kraja XVIII. st. postupno se gase.
