Berković, Zvonimir

ilustracija
BERKOVIĆ, Zvonimir
ilustracija1ilustracija2

Berković, Zvonimir, hrvatski redatelj, scenarist i publicist (Beograd, 1. VIII. 1928Zagreb, 9. VI. 2009). Godine 1943. preselio se s obitelji u Zagreb, gdje je studirao violinu na Muzičkoj akademiji, potom filozofiju te naposljetku režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu), na kojoj je od 1974. do umirovljenja 1997. predavao filmsku dramaturgiju i scenarij. Radio je kao dramaturg 1953–54. u Zagrebačkom dramskom kazalištu (danas Gradsko dramsko kazalište Gavella) te 1954–56. u Jadran filmu. Napisao je scenarije za više cjelovečernjih igranih filmova te namjenskih filmova; najistaknutiji mu je scenarij za igrani film H-8… (s Tomislavom Butorcem) redatelja Nikole Tanhofera (1958). Kao filmski redatelj debitirao je kratkim igranim filmom Moj stan (1962., posebna nagrada žirija na festivalu u Cannesu), ironijskim prikazom rješavanja stambenog pitanja u Jugoslaviji. Prvi cjelovečernji igrani film Rondo (1966) komorna je psihološka drama o ljubavnome trokutu i jedan od najcjenjenijih filmova autorske kinematografije u Hrvatskoj 1960-ih, dok je Putovanje na mjesto nesreće (1971) melodramska ljubavna priča modernističke izlagačke strukture (također kružne fabule). Slična tema autorski ga okupira i u filmu Ljubavna pisma s predumišljajem (1985), klasicističkom umjetničkom filmu muzičkih i literarnih inspiracija. Berkovićeve tematske interese i formalne sklonosti dokraja sumira film Kontesa Dora (1993., istoimena televizijska serija u šest nastavaka uspjelija je), koji na pozadini biografskoga filma o skladateljici Dori Pejačević gradi kulturnu kroniku Zagreba i Hrvatske u doba fin de sièclea (pripovjedač filma je, naime, fikcionalni kabaretski zabavljač i filmski snimatelj). Tijekom 1950-ih i 1960-ih pisao je kazališne i glazbene kritike i polemike u mnogobrojnim publikacijama (Vjesnik u srijedu, Krugovi, Globus, Telegram, Hrvatski tjednik), a 1990-ih se ponovno javio kao kolumnist i polemičar u visokotiražnim novinama (Globus, Vjesnik), prikupivši poslije kolumne i polemike u knjigama Zvonar katedrale duha (1995), Dvojni portreti (1998), Pisma iz Diletantije (2004) te O glazbi (2013). Nerealizirani scenarij za film o Vladku Mačeku objavio je u dramskom obliku u knjizi Vladko Maček: tri razgovora s knezom Pavlom, Miroslavom Krležom i Alojzijem Stepincem (2009). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1992).

Citiranje:
Berković, Zvonimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 6. 6. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7110>.