TRAŽI DALJE:
STRUKE:

documenta

documenta [dokume'nta], izložba suvremene i moderne umjetnosti u Kasselu, koja se organizira svakih pet godina u ljetnim mjesecima i traje 100 dana, zbog čega se često naziva i Muzejom od 100 dana. Jedna je od najznačajnijih i najposjećenijih izložaba u svijetu, često uspoređivana s Bijenalima u Veneciji, a naziv joj je izveden iz latinskih riječi docere (učiti) i mens (duh ili misao). Održava se na više mjesta u gradu, u palači Museum Fridericianum (osnovan 1779), zgradi documenta-Halle (izgrađena 1992), parku Karlsaue, dvorcu Wilhelmshöhe, palači Ottoneum i dr.

Kao poslijeratni pokušaj revitalizacije grada, stradaloga za savezničkoga bombardiranja, na inicijativu Arnolda Bodea (njemački slikar i profesor, umjetnički ravnatelj prvih triju izložaba) održana je 1955. prva izložba, na kojoj je uz Državnu vrtnu smotru prikazana međuratna europska avangarda, djela klasika modernizma (Pablo Picasso, Max Ernst, Hans Arp, Henri Matisse, Vasilij Kandinski), posebno njemačkih (Paul Klee, Oskar Schlemmer, Max Beckmann), fovista, ekspresionista, kubista, futurista, članova skupine Blaue Reiter, koja su u nacističkome režimu bila proglašavana degeneriranom umjetnošću. U suradnji s newyorškom MoMA-om već je na documenti 2 (1959) prikazana umjetnost nastala nakon 1945., a sljedeće su se izložbe okrenule suvremenoj likovnoj produkciji i umjetnicima i s drugih kontinenata te je documenta i sama počela »provjeravati« nova strujanja u umjetnosti, teme, ideje i koncepcije, koje su promovirali njezini umjetnički ravnatelji, renomirani teoretičari i povjesničari umjetnosti i kustosi. Na documenti 4 (1968) predstavljen je pop-art, minimalna i kinetička umjetnost, a već na documenti 5 (1972) s ravnateljem Haraldom Szeemannom, koja je bacila fokus na minimalnu i konceptualnu umjetnost (Joseph Beuys), približivši je i publici, radikalno je institucionalno redefinirana likovna umjetnost. Documenta 8 (1987., ravnatelj Manfred Schneckenburger) okrenula se postmodernističkim strujanjima, documenta 10 (1997., ravnateljica Catherine David) istraživala je političke, društvene, kulturne i estetske funkcije umjetnosti, documenta 11 (2002., ravnatelj Okwui Enwezor) teme migracije i postkolonijalna iskustva, a documenta 13 (2012., ravnateljica Carolyn Christov-Bakargiev) feminističke i globalističke teme. Neki od stalnih radova amblematske su instalacije gradskih vizura (7000 hrastova, 1972., Joseph Beuys; Okomiti zemaljski kilometar, 1977., Walter De Maria; Pijuk, 1982., Claes Oldenburg; Hodač prema nebu, 1992., Jonathan Borofsky; Tuđinci, 1992., Thomas Schütte).

Izložbe documente brzo su prerasle granice gradske smotre suvremene umjetnosti i teme zapadnoga svijeta. Svojim popratnim programima, predavanjima, filmovima, radionicama i prezentacijama tijekom vremena postale su institucija koja potiče međunarodni i međukulturni diskurs i preispituje očekivanja društva od umjetnosti, posebno kada je documenta 11 (2002) otvorila nove platforme u Beču, Berlinu, New Delhiju, Svetoj Luciji i Lagosu, a documenta 13 (2012) dio djela istodobno pokazala izvan Europe, u Afganistanu, Egiptu i Kanadi.

Na inicijativu A. Bodea 1961. oformljen je arhiv s ciljem prerastanja u istraživački institut moderne i suvremene umjetnosti vezan uz Sveučilište u Kasselu. Sadržava golemi arhivski materijal documente te knjižnicu s građom o umjetnosti XIX. i XX. st. i audiovizualnim materijalima s portretima umjetnika XX. i XXI. st. i drugim umjetničkim temama.

Na documenti su se na poziv predstavljali i hrvatski umjetnici, među ostalima Vojin Bakić i Edo Murtić (1959), Dušan Džamonja (1964), Dalibor Martinis (1987), Slaven Tolj (1997), Andrea Kulunčić (2002), Mladen Stilinović (2007), Tomislav Gotovac (2017), više puta Sanja Iveković (1987., 2002–17) te Ivan Kožarić koji je 2002. izložio svoj atelijer (danas u MSU-u u Zagrebu).

Citiranje:
documenta. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 5. 10. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=71102>.