TRAŽI DALJE:
STRUKE:

prekarni rad

prekarni rad (od lat. precarius: nesiguran), oblik rada ili radnog odnosa u kojem se posao obavlja u ograničenom vremenu (povremeno, kratkoročno, sezonski, dnevno, jednokratno, honorarno i sl.), bez ugovora o radu na neodređeno radno vrijeme, čime osoba koja obavlja posao najčešće, uz niži dohodak, nema pravni i socijalni status radnika, a time ni zaštitu na radu ni socijalnu i zdravstvenu zaštitu te druga radnička prava koja su se uvriježila u radnim odnosima tijekom XX. st. Sociološko-ekonomskim pojmom prekarijata (neologizam nastao srastanjem riječi prekaran i proleterijat) označava se katkada nova društvena klasa prekarnih radnika u postindustrijskim društvima koji nemaju trajniju ekonomsku, socijalnu i općenito životnu sigurnost. Premda je sam pojam prekarnosti katoličke provenijencije (pripisuje se katoličkomu sindikalistu Léonceu Crenieru), njegova se popularizacija povezuje s knjigom Prekarijat: nova, opasna klasa (The Precariat: The New Dangerous Class, 2011) britanskog ekonomista Guya Standinga, u kojoj se nastanak i širenje prekarijata opisuje kao posljedica ekonomske globalizacije. Standingova teza da je riječ o novoj društvenoj klasi izložena je kritici s obzirom na to da je prekarni rad, a napose rad za nadnicu, obilježio najveći dio povijesti kapitalizma i radničke klase, osim u razdoblju socijalnih država druge polovice XX. st., ali se i tada prakticirao u obliku tzv. rada na određeno vrijeme. Međutim, tendencije ukidanja stečevina socijalne države (trajno zaposlenje, javna socijalna skrb, javno zdravstvo), u zapadnim zemljama razvidne već 1980-ih u spoju s idejama tzv. fleksibilnosti i mobilnosti u poslu, u svim su zemljama izrazito ojačale nakon sloma sovjetskoga bloka (tijekom 1990-ih došlo je do prvoga značajnijeg porasta broja povremeno zaposlenih osoba) te globalizacijom svjetske ekonomije 2000-ih. Prekarnost nije nužno u vezi s ekonomski deprivilegiranim osobama (nadničari, sezonski i uslužni radnici itd. u tzv. gig economy, tj. radu od jednoga do drugoga poslovnog angažmana), čiji prekarni rad prevladava u zemljama neoliberalne ekonomije s visokim postotkom migrantskoga ili nižeklasnoga stanovništva (SAD, Kina, Europska unija), nego se općenito vezuje uz neregulirani rad u uslužnim sektorima (napose u prijevozu i dostavi posredovanjem online-platformi poput npr. Ubera i Wolta, a bez zasnivanja radnog odnosa, pri čem se radnik koristi vlastitim sredstvima za rad) i uza složene radne odnose (lažno samozapošljavanje, agencijski rad, podugovaranje i sl.), ali i uza svaki nestandardni oblik rada (prikriveno zaposlenje, samozapošljavanje, rad na ugovor o djelu), kao i honorarni rad koji se isprva vezao uz koncept »slobodnjaka« (freelancera), pa tako i u djelatnostima ovisnima o javnim fondovima ili pak vezanima uz kulturnu i medijsku industriju te umjetnički rad. Prekarnomu radu izložena je prije svega populacija rođena između 1980. i 2000., koja tek ulazi u svijet rada. U Europskoj uniji prekarni rad definira se (prema Eurostatu) kao rad prema ugovoru o radu u trajanju do tri mjeseca, a udio tako definiranih prekarnih radnika u ukupnome broju zaposlenoga stanovništva održavao se tijekom 2010-ih na približno 2,5%, pri čem je Hrvatska prednjačila (5,8% u 2019); prema podatcima Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje u Hrvatskoj je 2019. u nestandardnim oblicima rada i radu na određeno vrijeme radilo približno 25% ukupno zaposlenoga stanovništva.

Citiranje:
prekarni rad. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 2. 12. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=71246>.