Protić, Miodrag B., srpski muzeolog, slikar, likovni kritičar i teoretičar (Vrnjačka Banja, 10. V. 1922 – Beograd, 20. XII. 2014).
Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1950. Slikarstvo učio u Slikarskoj školi Mladena Josića te kod Jovana Bijelića i Zore Petrović. Usavršivao se u Parizu i Italiji. Od 1950. radio u Ministarstvu obrazovanja i kulture te inicirao osnivanje Moderne galerije u Beogradu, koja je za njegova ravnanja (od 1959. do umirovljenja 1980) prerasla 1965. u Muzej savremene umetnosti u Beogradu. S ciljem da stvori reprezentativnu zbirku moderne, posebno jugoslavenske umjetnosti XX. st., i predstavi je po najnovijim onodobnim pravilima struke, stvorio je fond sa stalnim postavom, u koji je, u kontaktu s ravnateljima MoMa-e Alfredom Barrom i Renéom d’Harnoncourtom, ugradio iskustva svjetskih galerija i muzeja.
U sporu između zagovornika socijalističkoga realizma i modernista bio je jedan od glavnih promotora i interpretatora modernističke koncepcije umjetnosti. Priredio je niz monografskih i retrospektivnih izložaba mnogih modernista iz razdoblja prije II. svjetskog rata (Sava Šumanović, Milena Pavlović Barilli, Peđa Milosavljević, Marko Čelebonović, Jovan Bijelić, Petar Dobrović i dr.) te seriju sveobuhvatnih tematskih izložbi (1967. Treća decenija: konstruktivno slikarstvo; 1969. Nadrealizam i socijalna umetnost 1929–1950; 1971. Četvrta decenija: ekspresionizam boje i poetski realizam 1930–1940; 1973. Počeci jugoslovenskog modernog slikarstva 1900–1920; 1975. Jugoslovenska skulptura 1870–1950; 1978. i 1985. Jugoslovenska grafika 1900–1950 i 1950–1980; 1980. Jugoslovensko slikarstvo šeste decenije, sve u MSUB-u), kojima je, poprativši ih i autorskim tekstovima u opsežnim monografijama, pridonio muzealizaciji i historizaciji jugoslavenske likovne umjetnosti prve polovice XX. st. te učvrstio temelje socijalističkog zrelog modernizma, koji je njegovao i u svojem slikarstvu.
Odbacujući tematske i ideološke vrijednosti u korist oblikovnih i estetskih, svoj je izraz gradio na temeljima sezanizma, analitičkog i sintetičkoga kubizma, kao i postkubističkih procesa redukcije motiva i oblika (Mandolina i Kompozicija I, 1955., Usamljenost, 1959., Crni oblici i Motivi s vašara, 1961., sve u MSUB-u; Ulica u Rovinju, 1955., Narodni muzej Srbije), koji 1960-ih poprimaju elemente znaka i simbola (Imaginarni predio II, 1962., Kompozicija s akvarijem, 1964., sve u MSUB-u; Žuti mjesec, 1964), da bi ga konačno pronašao u geometrijskoj apstrakciji (Maljeviču u čast, 1982., Sazvježđe I, plavo i Sunčani sat, 1988., Bijeli oblik, 1993., sve u MSUB-u). Izražavao se najčešće u ulju, ali i u pastelu i akvarelu (Venecija II, 1993).
Izlagao je od 1946. na mnogobrojnim kolektivnim izložbama (1956. Venecijanski bijenale, nagrada UNESCO-a; 1965. Bijenale u Sao Pãulu), samostalno prvi put 1956. u Beogradu u Umjetničkom paviljonu, potom 1963., 1969. i 2005. u Salonu MSUB-a, 1969., Gradskoj galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu (danas MSU), 1994. u MSUB-u; retrospektive su mu priređene 1982. u MSUB-u i 2002. u Narodnom muzeju. Bio je član Decembarske grupe.
Osobito se istaknuo kao kritičar i teoretičar srpske i jugoslavenske moderne i suvremene likovne umjetnosti; od ranih 1950-ih surađivao je u mnogim časopisima i novinama (tekstovi sakupljeni u Savremenici: likovne kritike i eseji, I–II, 1955–64) te napisao niz predgovora u katalozima, počev od teksta za prijelomnu izložbu Petra Lubarde 1951., poslije i monografija likovnih umjetnika (Sreten Stojanović, Milan Konjović, Milo Milunović, Jovan Bijelić, Milena Pavlović Barili, Vladimir Veličković, Sava Šumanović), studija (Slika i smisao, 1960., Oblik i vreme, 1979., Slika i utopija, 1985), sinteza (Srpsko slikarstvo XX veka, I–II, 1970., Jugoslovensko slikarstvo: 1900–1950, 1973), eseja i memoara (Nojeva barka, I–III, 1992–2009).
